Pisarnica na drugom spratu zgrade Suda u Sarajevu je također jedna od prostorija u kojima se čuvaju spisi predmeta Odjeljenja za ratne zločine. Tu su i dokumenti predmeta organizovanog kriminala koji su u toku.

“Dvije hiljade devet stotina predmeta je u toku, sa 12.950 registratora”, kaže Novak. “Koristimo ih svakodnevno, ali zbog nedostatka prostora, dio registratora se čuva u drugim prostorijama zgrade.”

Navedeni dokumenti ne uključuju pravnosnažno okončane slučajeve ratnih zločina, čija se dokumentacija čuva u drugih pet prostorija u podrumu zgrade suda.

“Bosna i Hercegovina ima stroga pravila o arhivskoj građi, ali mi se ne možemo toga u potpunosti pridržavati”, priznaje Novak. “Ne ispunjavaju sve arhivske prostorije pravila o temperaturi, osvijetljenosti i vlažnosti.”

“Postoji potpuni nedostatak prostora i kapaciteta za arhivu”, potvrđuje registrarka suda Emira Hodžić, koja vodi Kancelariju registrara Suda BiH.

Potreban nam je jedan objekat, mjesto gdje se mogu naći svi predmeti, dokumenti i dokazi”, kaže Hodžić. “Trenutno nemamo kapaciteta da organizujemo arhivu za svaki spis na sistematski način, kako je to propisano pravilima. Ovo je ogroman problem: to su spisi koji predstavljaju historiju naše zemlje”, dodaje ona.

No, nije samo nedostatak fizičkog prostora u pitanju. Tu je i nepostojanje elektronske arhive. Javna dokumenta i eksponati nisu dostupni na internetu – ni za sudije, ni za advokate i tužioce, ni za javnost.

Novak objašnjava obim problema.

“Pravilo je: skenirajte sve javne dokumente”, kaže ona. “Ali primamo toliko puno dokumenata, da jednostavno nemamo kapacitet da obavimo taj zadatak. Nemamo odgovarajuću opremu, niti osoblja za to.”

Kada je tužiocima, advokatima ili njihovim pravnim saradnicima potreban neki spis iz arhive, da bi ga dobili, oni prvo moraju da zatraže odobrenje sudije. Kada dobiju odobrenje, spis traži samo ovlaštena osoba iz pisarnice. Tada se osoba koja je tražila spis poziva da dođe lično u pisarnicu da bi ga pogledala.

Novak pokazuje na ugao prepune kancelarije: “Oni mogu sjediti iza ovog stola”.
“To je tako staromodno i dugo traje”, kaže advokatica Nina Kisić, koja je bila angažovana kao braniteljica u nekoliko slučajeva ratnih zločina pred Sudom BiH.

“Pristup dokumentima je vrlo ograničen. Većinu dokaza pronalazim putem internet stranice MKSJ-a. Uradili su dobar posao sa online arhivom”, kaže ona. Tamo se lako mogu pronaći odgovarajuće informacije putem ključnih riječi, imena ili mjesta – u Sudu BiH to nije moguće.

Zbog nepostojanja elektronskog sistema arhiviranja u ovom sudu, njen rad je složeniji. “Kada moram podnijeti neki dokument, to mogu da uradim samo kada je pošta otvorena kako bih ga mogla poslati poštom. A ako želim da saznam da li je neka osoba prethodno svjedočila, to mogu da uradim samo čitanjem ranijih presuda – koje se također ne mogu naći online za svaki predmet”, objašnjava ona.

“Ponekad, kada je Tužilaštvo jedino mjesto gdje mogu da nađem neke dokaze, moram tražiti od sudije sudski nalog za uvid u iste. Zatim, moram otići u Tužilaštvo i ručno tražiti po njihovim registratorima”, dodaje ona.

Situacija je izazovna za pravne saradnike, ali široj javnosti je još teže da razumije kako i gdje se može pronaći relevantni materijal. “Ponekad primimo zahtjev udruženja žrtava ili studenta koji radi na magistarskom radu”, kaže Novak. “Ali od šire javnosti – rijetko.”

“Političari stvaraju negativnu atmosferu”

Sudnica, Sud Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2020. Izvor: Martino Lombezzi

Iako domaći i međunarodni stručnjaci i institucije kontinuirano naglašavaju važnost lako dostupnih i dobro funkcionalnih arhiva, situacija u većini sudova balkanskih država je daleko od idealne.

Stanje arhive Suda Bosne i Hercegovine je samo jedan primjer izazova sa kojima se suočavaju svi koji su uključeni u suđenja za ratne zločine.

“Toliko smo naučili, ne samo o arhivama, već i o zaštiti svjedoka, zakonskim procedurama i pravednim suđenjima”, kaže Hodžić, koja je 2005. godine, kada je osnovan Sud BiH, bila jedna od njegovih prvih državnih službenika.

Prve slučajeve ratnih zločina rješavali su mješoviti timovi u kojim je bio i domaći i međunarodni kadar i Hodžić je radila sa međunarodnim sudijama i advokatima, sve do kraja njihovog mandata 2011. godine.

Ona ističe da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu bio uzor Sudu BiH. “Bilo je toliko dobrih reformi u našem pravnom sistemu. Sada se, posljednjih nekoliko godina, trudimo da održimo međunarodne standarde, uprkos trenutnim negativnim društvenim stagnacijama koje se dešavaju u Bosni i Hercegovini”, kaže ona.

Hodžić navodi da političari namjerno stvaraju negativnu atmosferu o Sudu u društvu. “Političari često kritikuju Sud kada bude osuđen pripadnik njihove etničke grupe”, kaže ona. “Oni ne čitaju cijele presude, samo gledaju ishod. Pokušavaju vršiti pritisak na nas sa svojim komentarima na televiziji.”

Ipak, Hodžić naglašava da su ona i njene kolege naviknuti na ovaj negativan stav prema njihovom radu, te pokušavaju da ne obraćaju pažnju na to. “Jedini opipljivi uticaj koji imaju je onaj na našem budžetu. Ukoliko ne usvoje naš budžet, mogu nam ograničiti učinak. A upravo to i rade.”

“Prošle godine nismo imali nikakav budžet za kapitalne investicije koje su nam prijeko potrebne. Imali smo samo da isplatimo plate i za generalno održavanje naše institucije. Ista se stvar dešava i ove godine: još uvijek čekamo da naš budžet bude odobren”, dodaje ona.

Jedna od potrebnih ključnih kapitalnih investicija je digitalni kapacitet za audiovizualni materijal sa suđenja.

“Naše IT osoblje se maksimalno trudi kako bi pronašlo mjesto za skladištenje audio i video snimaka suđenja. Ovo su službeni zapisi o predmetu, ne možemo i ne trebamo ih brisati – to je zaostavština našeg suda. Međutim, svi naši serveri su puni”, kaže Hodžić.

“Tužioci ponekad nisu svjesni dokaza”

Zaposleni u Sekretarijatu Suda Bosne i Hercegovine premiješta dokumenta. Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2020. Izvor: Martino Lombezzi

Ovi i drugi izazovi sa kojima se suočavaju zaposleni u Sudu, potvrđuju se i u nedavnim izvještajima Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) i Evropske unije, koji otvoreno kritikuju javne institucije u BiH.

“Neki ključni akteri ne pokazuju odlučnost da, koordinacijom i saradnjom, adresiraju ili prevaziđu disfunkcionalnosti”, kaže EU u svom Stručnom izvještaju o pitanjima vladavine prava u Bosni i Hercegovini, koji je objavljen u decembru 2019. godine.

“Umjesto toga, čini se da rade sve kako bi spriječili bilo kakve promjene za koje smatraju da nisu u njihovom interesu. Ovakav stav negira pokušaje mnogih službenika koji u svom svakodnevnom radu pokušavaju ‘da učine da stvari funkcionišu’ uprkos svim poteškoćama i preprekama, što je za svaku pohvalu”, dodaje se u izvještaju EU.

Potrebne su sistemske reforme, piše Reinhard Priebe, izvještač za pravna pitanja EU, za koje su “očajnički potrebni” zajedničko razumijevanje i osjećaj odgovornosti na nivou vlasti i institucija.

“Državno tužilaštvo ne fokusira svoje resurse na istragu i krivično gonjenje najsloženijih slučajeva ratnih zločina, što pravi čitav sistem neefikasnim”, kaže Nedžad Smailagić, pravni savjetnik OSCE-a.

U izvještaju objavljenom u junu 2019. godine, OSCE daje nekoliko preporuka za efikasniji rad tužilaštva, a jedna od njih je pojednostavljena arhiva, naglašava Smailagić.

“Tužioci često nisu svjesni postojećih dokaza, jer se dokazi koji su povezani sa jednim slučajem ne mogu naći u drugom. Ne postoji ni jedna arhiva koja se može pretražiti​​”, dodaje on.

“Najrelevantniji materijalni dokazi su u inostranstvu”

Povrh svega, mnogi se dokazi i ne drže u sudu u Sarajevu, već u Haagu. “Ušli smo, uzeli smo sve i vratili se u bazu”, istakao je Bob Reid, šef operativnog tima Tužilaštva MKSJ-a, u intervjuu koji je dao 2017. godine kada se Haški sud zatvorio. Bio je jedan od prvih istražitelja koji je, kad se rat tek završio, došao u BiH da traži dokaze. “Ugrabili smo sve što smo mogli i donijeli u Haag”, rekao je Reid.

Do danas, 9,2 miliona stranica dokumenata i 14.000 dokaza su uskladišteni u jedinici za dokaze Tužilaštva MKSJ-a u Holandiji.

Alajmović otvara kutiju i pokazuje 9 mm pištolj koji je zaplijenjen Jadranku Paliji, kojeg je 2007. godine Sud BiH osudio na 28 godina zatvora.

U istoj se kutiji nalazi i značka vojne policije Jugoslovenske narodne armije, kao i nekoliko metaka i čahura. Na plastičnoj vrećici je rukom napisano “Pored grobnice”, “5 komada”.

“Policijski istražitelj koji je pronašao te čahure u blizini masovne grobnice zapisao je ovo”, kaže Alajmović.

Pokazuje i nekoliko maskirnih kombinezona. “Ovo su kombinezoni Željka Tadića. Oni su korišteni tokom njegovog suđenja i kao dokazni materijal podneseni 18. jula 2019.” Suđenje Tadiću i njegovim saborcima, bivšim pripadnicima Vojske Republike Srpske, još uvijek traje.

“Državni sud naređuje da se neki fizički dokaz uništi nakon što je korišten tokom suđenja.” “Ne samo cigarete i droga, već i puške i municija”, kaže Alajmović.

To je još jedan razlog zašto se, ne tako mali broj predmeta, ne može naći u arhivi Suda BiH.

“Veliki slučajevi ratnih zločina sa zanimljivim materijalima rješavani su i prije 2012. godine, kada je sud još bio hibridan. Većina dokaza više nije ovdje”, ističe Alajmović.

Nedovršena sudnica koristi se za čuvanje dokaza

“Da li znate da čuvamo dio dokumentacije tekućih predmeta u sudnici?”, pita nas u pisarnici Danijela Novak.

Ona ide ka trećem spratu i otvara vrata sudnice 10. “Ova prostorija nikada nije bila korištena za ono za što je namijenjena, jer nije bilo novca za njeno opremanje. Sada je koristimo za arhivu”, kaže ona.

Na sredini prostorije, između ormarića, nalaze se četiri crvene stolice i mali sto. “Ova je soba multifunkcionalna”, govori ona smijući se. “Sudije iz sudnice 9 također je koriste kao prostor za vijećanje.”

Poput pisarnice, i ova prostorija je prepuna kutija i registratora. Novak i njene kolege zabrinuti su kako će ubuduće, jer optužnice i dalje stižu, zajedno sa gomilom dokumentacije.

Prema Nacionalnoj strategiji za procesuiranje ratnih zločina BiH, rad na predmetima u vezi sa ratom neće biti završen prije 2023. godine, mada većina posmatrača smatra da će ovaj datum biti produžen i nakon ovog roka.

“Samo pet polica za knjige je trenutno prazno”, kaže Novak. “Šta raditi nakon što se i one napune registratorima? Ne znamo.”

Jorie Horsthuis je holandska novinarka i politikološkinja. Martino Lombezzi je italijanski dokumentarni fotograf i historičar. Ovaj članak je nastao u okviru programa Balkanska tranziciona pravda koji je podržan od strane Matra Regional Rule of Law Programme.