Reportaža

Zaboravljene žrtve: Ubistva civila u kombiju iz zasjede u julu 1992. godine

Siniša Đukanović. Izvor: Porodična arhiva

Zaboravljene žrtve: Ubistva civila u kombiju iz zasjede u julu 1992. godine

1. Juna 2020.13:13
1. Juna 2020.13:13
Za ubistva najmanje četiri i ranjavanje šest putnika u kombiju kojim su se s Pala vozili prema Ilijašu u julu 1992. godine, nikada nije podignuta optužnica. Istraga o ubistvima i ranjavanju nekoliko civila obustavljena je nakon što su tužioci zaključili da se radilo o legitimnom vojnom cilju. Žena iz Ilijaša koja je ranjena u kombiju putovala je na sahranu mužu, a kasnije istog dana tokom granatiranja njegove sahrane poginuo joj je i brat.

This post is also available in: English (English)

Zorica kaže da je došlo sanitetsko vozilo i da su joj dali injekciju za smirenje.

“Ništa nisam znala, a u toj panici mislila sam da je selo palo i da moramo bježati”, kaže ona i prisjeća se da je drugi brat njenog muža došao i rekao: “Poginuli su obojica.”

“Bila sam van sebe i izgubila sam svijest”, kaže Zorica.

Kasnije istoga dana, Zorica je, zajedno s petogodišnjim sinom Markom i grupom ljudi, s Pala kombijem krenula ka Ilijašu preko Srednjeg, jer je sahrana bila organizovana pred mrak, zbog straha od granata.

U Sumbulovcu je, prisjeća se Zorica, kombi zaustavila grupa civila, koji su tog dana tražili prevoz prema Ilijašu. Kod Srednjeg su, prisjeća se ona, upali u zasjedu.

“Mog Marka u krilu je tada čuvao neki čovjek, bio je u uniformi. Prilikom pucnjave na kombi, taj čovjek je odmah ubijen. Tada petogodišnji sin bio je van sebe. Od straha i panike nisam znala šta se dešava. U jednom momentu, sjećam se samo da nisam mogla pomjeriti nogu. Čula sam plač i jauke. Znam samo da je vozač kombija probušenih guma uspio pobjeći sa otvorene vatre te da su nas odvezli u Dom zdravlja u Vogošću”, prisjeća se Zorica.

U kombiju je ranjen i njen svekar Mitar, kao i svekrva Marica, koji također nisu uspjeli stići na sahranu sinovima Mladenu i Miroslavu.

“Svekar i ja smo iz Vogošće prebačeni u improvizovanu bolnicu na Pale, dok je svekrva prebačena na Vojnomedicinsku akademiju (VMA) Beograd. Bila je teško ranjena u bubreg. Od teškog ranjavanja i umrla je u Beogradu u bolnici”, kaže Zorica.

Kaže da su istražitelji Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) više puta saslušavali nju, svekra i djevera, ali još uvijek niko za zasjedu i napad na kombi – u kojem je ubijeno i teško ranjeno više od deset civila – nije odgovarao.

“Tražili smo da se djelo okvalifikuje kao ratni zločin, ali nas osim službenika SIPA-e nikad više niko nije pozvao na neka saslušanja. Svekar je nekad davno ispitivao ko nas je napao, imenima i prezimenima. Uspio je saznati samo da je neko iz kasarne u kojoj su poginuli muž i djever dojavio da ćemo proći tim putem, gdje nam je i napravljena zasjeda, znajući da pred veče dolazimo na sahranu. To je sve od istrage”, kaže Zorica, koja je zbog ranjavanja imala sedam operacija.

“Mjesecima sam bila u bolnici na Palama. Molila sam da vidim barem djecu tada. Sina Marka vidjela sam desetak dana nakon smještanja u bolnicu, dok tada sedmomjesečnu kćerku Tijanu nisam vidjela sve do januara 1993., kada sam izašla iz bolnice”, kaže ona.


Zorica Marković. Izvor: Privatna arhiva

Dugogodišnja istraga o napadu na civile

U kombiju koji je krenuo s Pala na sahranu u Ilijaš, poginulo je ili teško ranjeno najmanje deset ljudi, prisjećaju se svjedoci. Među poginulima je bila i Slobodanka Macanović, a njene tri kćerke su teško ranjene, prisjeća se Slavica Đukanović, koja se tog dana iz Srbije s bratom vraćala u Ilijaš.

Slavica je i sama ranjena, a u kombiju su joj ubijeni šesnaestogodišnji brat Siniša, kao i majka Rosa (54). Slavica, koja je tada imala 14 godina, kaže da će je ta slika proganjati do kraja života.

“Kada je počela pucnjava, od straha smo svi pali na pod kombija. Osjetila sam tada nešto toplo na leđima. To toplo na leđima bila je bratova krvava glava. Sa svojih 14 godina doživjela sam nešto najgore u životu. Disao je još nekoliko sekundi, a onda izdahnuo. Do mame nisam mogla doći od straha i panike. Kada sam vidjela da mi je brat poginuo, od šoka i straha sam izgubila svijest”, kaže Slavica.

Probudila se u bolnici dva dana poslije, kada joj je u posjetu došao stric.

“Tek tada sam saznala da je i mama ubijena. Nema dana od tog tragičnog događaja da se ja ne isplačem. I niko do sada niti je odgovarao za naše sudbine, niti se nešto konkretno istraživalo. Samo nas je SIPA jednom kontaktirala, uzeli su izjavu i pitali nas hoćemo li tužiti Federaciju, odnosno tražimo li odštetu od Federacije, jer je to počinila njihova vojska”, kaže Slavica, koja danas živi u Švicarskoj.


Slavica Đukanović. Izvor: Privatna arhiva

Ovaj događaj istraživalo je Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu, a predmet je zbog mjesta nadležnosti, prebačen na Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu. Istraga u Sarajevu pokrenuta je u julu 2010. godine zbog krivičnog djela “ratni zločin protiv civilnog stanovništva”.

Glavna kantonalna tužiteljica Sabina Sarajlija potvrdila je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je u septembru 2011. godine donesena naredba o provođenju istrage protiv H.Dž. i R.A. “koja se odnosi na oružani napad 19. jula 1992. godine na kombi u kome su se prevozili civili iz pravca Pala prema Ilijašu, na način što su otvorili vatru iz pješadijskog oružja u pravcu kombija, kojom prilikom su usljed djelovanja vatrenog oružja smrtno stradali Marković Marica, Macanović Slobodanka, Đukanović Siniša i Đukanović Rosa, a ranjeni su Marković Gordana, Marković Zorica, Macanović Vlatka, Macanović Biljana i Macanović Ljubinka”.

Nakon više od tri godine, u oktobru 2014. donesena je naredba o obustavi istrage protiv osumnjičenih lica, “jer prijavljeno djelo nije krivično djelo, odnosno u radnjama osumnjičenih lica nisu se stekli bitni elementi krivičnog djela ‘ratni zločin protiv civilnog stanovništva’”, kaže Sarajlija.

Ona objašnjava da “iz obrazloženja proizlazi da je, prema stanju u spisu i izjavama svih saslušanih svjedoka, zaključak tužioca bio da je napad bio usmjeren na vojna transportna vozila, što predstavlja legitimni vojni cilj, a ne na civile”.

“Svakako da prisustvo vojnika u civilnom stanovništvu ne mijenja njihov civilni karakter, međutim Tužilaštvo je na osnovu svih prikupljenih dokaza u istrazi zaključilo da je napad iz vatrenog oružja bio usmjeren prema vojnom cilju. U praksi običajnog međunarodnog humanitarnog prava se navodi da su vojna transportna sredstva, kao i sredstva komunikacije, vojni ciljevi, te da prisustvo civila unutar vojnih objekata, odnosno vojnih transportnih sredstava, ne čini te objekte zabranjenim za napad, odnosno da takva lica dijele rizik napada na vojni cilj”, kaže Sarajlija te dodaje da je istraga u ovom slučaju pokazala da vojni kamion i kombi u kome su se prevozili civili nisu bili obilježeni posebnim oznakama da se u njima prevoze civili i “da su, kao takvi, zabranjeni za napad po međunarodnom pravu”.

“Isto tako, sam prolazak civila nije najavljen neprijateljskoj vojsci kako bi se eventualno postigao dogovor oko nesmetanog prolaska ovih vozila na njihovo odredište”, objašnjava Sarajlija.

Bivši istražni sudija Vojnog suda u Sarajevu a danas advokat Muhidin Kapo objašnjava da nenajavljeni prolazak vozila kroz teritorij pod kontrolom protivničke vojske predstavlja legitimni vojni cilj.

“Oni koji su vršili napad, pod pretpostavkom da prolaz vozila nije najavljen, nisu mogli pretpostaviti ko se u njemu nalazi”, kaže Kapo i dodaje kako vjeruje da je Tužilaštvo Kantona Sarajevo oprezno pristupilo istrazi u ovom slučaju.

On napominje također da bi, ukoliko su oni koji su pucali na vozilo znali da se u njemu nalaze djeca i civili, neko trebao biti odgovoran.


Ljubiša Đukanović. Izvor: Privatna arhiva

Otac Slavice Đukanović, Ljubiša, koji je u napadu izgubio maloljetnog sina i suprugu, odluku Tužilaštva da obustavi istragu protiv osumnjičenih za napad na srpske civile smatra isključivo političkim pitanjem.

“Da li je bilo vojno vozilo ili ne, potpuno je nebitno. U njemu su ubijeni i ranjeni civili. U njemu je poginulo i ranjeno više djece koja su imala ispod 18 godina. Iz tog vozila niko nije pucao, niko nije otvorio vatru na bilo koga da bi to bio legitiman vojni cilj, to su gluposti. Ljudi su pošli na sahranu, a ubijeni su iz zasjede, iako nisu bili nikakva prijetnja nikome”, kaže Ljubiša.

On je na dan napada na kombi bio na Ilidži. Sina je, početkom rata u BiH, poslao u Srbiju, da bi, kako kaže, izbjegao da mu dijete ide u rat.

“Imao je tada 16 godina. Kontam, bolje mu je da ide tamo, ko zna koliko će ovo trajati. Da ga ne zahvati rat. Sjeli su u taj kombi u Ilijašu, to ću kasnije saznati, i eto, dogodilo se to što se dogodilo”, prisjeća se Ljubiša.

Isprva mu nisu htjeli reći šta se dogodilo. Za tragediju je saznao tek kad je došao u mrtvačnicu u Ilijaš.

“Kada sam saznao šta se desilo, otišao sam u mrtvačnicu. Tamo je bilo dosta pokrivenih tijela. Otkrivam jedno po jedno, tražim svoje. Prvo sam prepoznao sina Sinišu, a zatim i suprugu Rosu. Sina sam jedva prepoznao. Imao je rane po kičmi, vratu i licu. Skamenio sam se, vrištao, nisam mogao sebi doći”, kaže Ljubiša.

Kćerku Slavicu vidio je tek tri dana kasnije, a kaže kako je u kombiju tog dana poginuo i njegov prijeratni radni kolega. Ljubiša je također davao izjave u SIPA-i i Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS). Na izjavama se, kako kaže, sve završilo.

U jednoj od izjava koje je Ljubiša Đukanović dao MUP-u RS-a 2006. godine stoji kako su u napadu ubijeni njegova supruga i sin, a da je kćerka Slavica ranjena u predjelu butne kosti lijeve noge. On je opisao da su teško ranjene tri kćerke žene koja je poginula u napadu.

“Kombibus je bio sav izrešetan i polomljenih stakala, tako da sam se čudio da je neko preživio u njemu”, stoji u izjavi koju je Đukanović dao pripadnicima MUP-a RS-a u Bijeljini.

“U mrtvačnici sam vidio da je moja supruga imala više prostrjelnih rana u predjelu vrata, kičme, a sin je bio pogođen u predjelu kičme i u čelo. Sahranjeni su na groblju u Hadžićima”, naveo je Đukanović u svom iskazu.

Priče žrtava moraju postati dio zajedničkog narativa

Istog dana kada je u napadu na kombi Zorki Simić teško ranjena kćerka Zorica a poginuo zet Mladen, nekoliko kilometara od mjesta napada na kombi, ona je također teško ranjena, kao i Zoricin otac Novica. Zorka i Novica Simić, zajedno sa sinom Tomislavom, Zoricinim bratom, boravili su tada u Ilijašu.

Danima su zbog granatiranja bili u podrumu, gdje su nakon vijesti da im je u kasarni poginuo zet Mladen, odlučili da odu na sahranu koja je bila organizovana u Ilijašu.

“Danima je trajao napad na Ilijaš, pa smo bili u podrumu. Saznali smo da je poginuo zet Mladen i njegov brat, pa smo odlučili otići na sahranu. Sahrana je bila organizovana pred veče, zbog straha od granatiranja”, prisjeća se Zorka.

Na samoj sahrani počelo je granatiranje u kome su teško ranjeni ona i njen suprug Novica, a sin Tomislav je poginuo od gelera, prisjeća se Zorka, koja je tada imala 55 godina.

“Svijet je glavom bez obzira počeo vrištati i bježati sa sahrane. Ja sam nakon teškog ranjavanja hitno prebačena na VMA u Beograd. Tek nakon tri mjeseca, po izlasku iz bolnice, saznala sam da je moj Tomislav ubijen”, kaže Zorka i dodaje kako joj je nakon vijesti o smrti sina pozlilo i da je ostala bez svijesti pa je ponovo završila u bolnici.

Tematiziranje počinjenih zločina iz devedesetih i zahtijevanje njihovog procesuiranja ne smije biti zaboravljeno jer je jedan dio zločinaca još uvijek tu, među nama, iako je od zločina prošlo dosta vremena i društvo se okrenulo drugim stvarima, smatra Aleksandra Letić iz Helsinškog komiteta za ljudska prava u Republici Srpskoj.

“Žrtve imaju pravo da traže pravdu, da traže da se njihova žrtva prepozna i počinioci, ukoliko je moguće, kazne. Neispričane priče iz rata, posebno one koje nose težinu žrtve, patnje i stradanja težak su teret, ne samo za one koji su direktno stradali nego i za društvo u cijelosti. Te priče moraju biti ispričane, zabilježene, moraju postati dio zajedničkog narativa, jer one daju doprinos cjelovitosti shvatanja onoga što se nama na ovim prostorima dogodilo, a onima koji su direktno pogođeni tim događajima društvo daje do znanja da nisu zaboravljeni”, kaže Letić.

Zbog toga je važno da se u javnosti spominju priče, o kojima se do sada nije toliko govorilo u javnom prostoru i koje mediji niti sudovi nisu obradili, smatra ona.

“To što neki zločin nije procesuiran, ne znači da se on nije desio, da pravosuđe ne treba da se bavi tim događajima i da ćutanjem o tim neispričanim pričama trebamo dodatno produbljivati patnju, frustraciju i nepovjerenje u pravdu i pravednost što direktnih žrtava tih dogadjaja, što društva u cijelosti. Počinjeni zločini i patnje žrtava nisu privatna stvar, to je bolest društva, koja se jedino razbijanjem ćutnje i zahtjevima za pravdu može izliječiti”, kaže Letić.

Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).

Admir Muslimović


This post is also available in: English (English)