Masakr u Meji: Ignorisanje dokaza o umiješanosti srbijanskih oficira

Padao je mrak, a Krasniqi se zajedno sa svojom porodicom i komšijama uputio ka kontrolnom punktu. Usput su vidjeli beživotna tijela i zapaljene kuće.

“Plamen je osvjetljavao put, pa smo mogli da vidimo vojnike i policajce, ali i ljude koji su ležali na livadi blizu raskrsnice”, sjeća se on.

Na kontrolnom punktu im je naređeno da policiji predaju novac i nakit i krenu prema Albaniji.

Napad srpskih snaga na Meju i Korenicu uslijedio je mjesec dana od početka NATO bombardovanja Jugoslavije, koje je imalo za cilj da okonča vojnu kampanju predsjednika Slobodana Miloševića na Kosovu.

Zajedno sa pojačavanjem vazdušnih napada NATO-a, pojačavao se intenzitet operacija srpskih snaga, kao i protjerivanja kosovskih Albanaca.

Prema presudama koje je protiv srpskih vojnih i policijskih zvaničnika izrekao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), napadi na ova dva sela bili su dio vojne operacije pod nazivom “Reka” u kojoj su Vojska Jugoslavije (VJ), srpska policija i paravojne jedinice ubile najmanje 377 civila. Trideset šest je imalo manje od 18 godina. Na hiljade ljudi je protjerano u susjednu Albaniju, a 13 osoba se i dalje vodi kao nestalo.

“Kasnije smo shvatili da smo posljednji deportovani i da su članovi moje porodice posljednji koji su ubijeni”, rekao je Krasniqi.

Srpski policajac koji je bio zaštićeni svjedok izjavio je pred Haškim tribunalom da je porodica Lusha Krasniqija ubijena ubrzo nakon što je predata policiji.

Ovaj policajac je jedan od mnogih vojnika i policajaca koji su svjedočili pred MKSJ-om o razmjerima zločina počinjenih tokom operacije “Reka”.

Vojni dokumenti, zapisi i mape pokazuju koje su jedinice bile u Meji i Korenici, ali i komandante koji su dali naređenja.

BIRN-ova analiza dokaza Haškog tribunala otkriva da je više od 30 ljudi bilo upleteno u ubistva ili znalo za ovaj zločin koji predstavlja jedan od najvećih masakara u ratu na Kosovu, ali da oni nisu uradili ništa kako bi spriječili njegovo izvršenje ili kaznili počinioce.

Uprkos dokazima koji postoje, nikada nijedan od njih nije procesuiran za masakr u Meji i Korenici. Svi su i dalje na slobodi i žive u Srbiji, Crnoj Gori ili Sloveniji.

Posmrtni ostaci žrtava su pronađeni 15 godina kasnije u masovnim grobnicama u policijskom centru za obuku u Batajnici.

Gotovo nedjelju dana prije masakra 21. aprila 1999. godine, Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) je blizu Meje ubila lokalne policajce Milutina Praščevića, Ljubodraga Lazarevića, Bobana Lazovića i Nasera Arifaja.

Četiri dana kasnije, jedinice VJ-a, specijalne policije, lokalna policija i jedinice koje je predvodio ozloglašeni paramilitarac Željko Ražnatović Arkan opkolile su Meju i Korenicu.

Ovo su potvrdili dokazi iznijeti pred Haškim tribunalom – vojni planovi, mape i vojni dnevnici, ali i iskazi svjedoka insidera i preživjelih koji su prepoznali lokalne komandante.

Martin Pnishi, zemljoradnik iz Meje, svjedočio je o masakru pred MKSJ-om 2006. godine. Sa prozora svoje kuće je mogao da vidi veliki broj Albanaca koji su išli ka Meji. U potrazi za bezbjednošću, oni su se zapravo uputili ka albanskoj granici. “U tom konvoju bili su ljudi iz 17 sela”, rekao je on.

Pnishi je ispričao da su srpske snage naredile ljudima u konvoju da bace svoje lične karte, a da je policija razdvajala žene i djecu od muškaraca, koji su morali da ostave traktore ili automobile i da legnu licem okrenuti prema zemlji.

Prema Pnishiju, komandant koji je razdvajao muškarce od ostalih, bio je lokalni policajac Dragutin Stojanović, poznatiji kao Guta. Uloga Stojanovića, komandanta policijske stanice u obližnjem Ponoševcu, opisana je i u dva odvojena izvještaja, Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Human Right Watcha (HRW).

Neki od ključnih svjedoka koji su haškim tužiocima otkrili detalje operacije bili su insideri iz policije i vojske. Jedan od njih, Nike Peraj, u Meju je stigao 27. aprila popodne. On je tada bio pripadnik 52. artiljerijsko-raketne brigade VJ, kojom je komandovao Miloš Đošan.

Peraj za BIRN kaže da je prilikom dolaska u Meju, zajedno s još tri oficira, vidio da je više od 20 tijela razbacano po livadi.

“Okrenuo sam jednog od njih. Upucan je iz blizine. Vidio sam da mu je ispalo oko koje je tako visilo”, kaže on.

Dodaje da je primijetio opekotine od baruta po glavama nekih žrtava, što znači da je “u njih pucano iz neposredne blizine”.

Bivši oficir Vojske Jugoslavije Nike Peraj u svojoj kući u selu Dalašaj. Foto: BIRN

U iskazu koji je dao haškim tužiocima, Peraj je rekao da je na kontrolnom punktu u Meji sreo i Dimitrija Rašovića, policijskog inspektora iz Đakovice. Tamo je, kako kaže, vidio i Milana Šćepanovića, koji je također bio policijski inspektor u Đakovici. Navodi da je Šćepanović tada “poredao 12 muškaraca ispred jednog zida”.

Peraj je rekao i da je Zdravko Vintar, načelnik odjeljenja za informisanje i moral 52. artiljerijsko-raketne brigade zapravo čovjek koji je napisao izvještaj za VJ u kome stoji da su u večernjim satima 27. aprila “u Korenici ubijena 74 terorista, a u Meji njih 68”.

Peraj je kao najodgovornije naveo tri osobe.

“Nikola Mićunović (zvani Dragan), Milan Kotur i (Milovan) Kovačević su glavni odgovorni za masakr u Meji i Korenici. Planirali su i vodili čitavu operaciju”, rekao je Peraj haškim tužiocima.

Nikola Mićunović je bio komandant 113. vojno-teritorijalnog odreda (VTO) VJ, dok je Milovan Kovačević bio načelnik policije u Đakovici. Milan Kotur je bio načelnik pješadije u komandi Prištinskog korpusa VJ.

Peraj je istakao da je nekoliko dana prije masakra razgovarao sa Mićunovićem, koji “mu je rekao da će dolina Caragoj (gdje se nalaze Meja i Korenica) platiti veoma visoku cijenu” zbog ubistva petorice srpskih policajaca, od kojih je jedan bio Mićunovićev kum.

Kako je Peraj naveo, nakon ubistava policajaca održan je neformalni sastanak u privatnoj kući u Đakovici, blizu kasarne VJ-a. Sastanku su prisustvovali Nikola Mićunović, Milovan Kovačević, Sergej Perović i Sreto Ćamović, kao i drugi ljudi iz različitih jedinica koje nije imenovao.

Sreto Ćamović bio je šef Resora državne bezbjednosti (RDB) u Đakovici.

Prisutan je bio i Momir Stojanović, načelnik Odsjeka bezbjednosti Prištinskog korpusa. Na sastanku je Peraj, kako je naglasio, čuo Stojanovića, inače rođaka jednog od pet policajaca koje je ubila OVK, kako naređuje da se izvede operacija u kojoj bi se eliminisalo najmanje “100 glava” i “sve zapalilo”.

“Akciju je odobrio Nebojša Pavković, tada komandant 3. armije”, dodao je Peraj.

Nebojša Pavković u sudnici Haškog tribunala. Foto: EPA/PETER DEJONG POOL

On je naveo da je operacija pažljivo planirana u Beogradu i da je imala jasan cilj. “Glavni cilj je bio da se etnički očisti ovaj dio (Kosova) protjerivanjem u Albaniju”, rekao je on.

Haški tribunal je 2014. godine osudio petoricu visokih zvaničnika za zločine na Kosovu, koji uključuju i ubistva u Meji i Korenici – Nebojšu Pavkovića, komandanta 3. armije VJ-a, Vladimira Lazarevića, komandanta Prištinskog korpusa, Dragoljuba Ojdanića, načelnika generalštaba VJ-a, Sretena Lukića, načelnika Štaba Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) za Kosovo, i Vlastimira Đordevića, pomoćnika ministra unutrašnjih poslova.

Godinu dana kasnije, Interpol je raspisao “crvenu potjernicu” za 17 osoba zbog zločina u Meji i Korenici. Na spisku su bili osumnjičeni koji su već bili spomenuti u svjedočenju pred Haškim tribunalom – Dimitrije Rašović, Predrag Stojanović, Momir Stojanović, Nikola Mićunović, Sreten Ćamović i Živko Vuksanović.

Međutim, Interpol je otkrio i imena 11 drugih osumnjičenih – Muharem Ibraj, Miraš Gegović, Momčilo Stijović, Dragan i Aleksandar Peković, Mišo Popović, Lazar Drašković, Zoran Mirković i Momčilo, Milutin i Miladin Novaković.

Muharem Ibraj je tvrdio da je bio civilni pripadnik obezbjeđenja u svom selu, dok su Lazar Drašković i Predrag Stojanović bili na spisku pripadnika specijalne jedinice policije u policijskoj stanici u Đakovici tokom prve dvije nedjelje maja 1999. godine. Ovaj spisak je korišten kao dokaz na suđenju pred MKSJ-om. Drugi detalji o ostalim licima na Interpolovoj potjernici su nepoznati.

“Kao da je pala atomska bomba”

I drugi svjedoci, pripadnici VJ-a, su potvrdili da su događaji u Meji i Korenici bili dio šire kampanje etničkog čišćenja sa ciljem protjerivanja Albanaca sa Kosova.

Zaštićeni svjedok K-73, pripadnik 52. bataljona Vojne policije, u iskazu haškim tužiocima je kazao da je u aprilu 1999. godine “komandant (52. bataljona) Kopanja (Stevo) okupio oficire i dao instrukciju da se područje (Đakovice) mora očistiti od Albanaca. Komandant Kopanja je jasno rekao da se svi albanski civili moraju poslati prema Korenici, jer ih tamo čeka MUP sa spiskom imena terorista (pripadnika OVK)”.

“Tada mi je postalo jasno da je to samo paravan i da je jedini cilj te operacije bio da se sela očiste. Nisam mogao da zamislim da bi bilo koji pripadnik OVK svojom voljom otišao u Korenicu, osim ako nije bježao pred našim snagama”, dodao je ovaj svjedok.

Prema njegovim riječima u operacijama su učestvovali 63. padobranska brigada VJ, dio 52. bataljona Vojne policije i Specijalna jedinica policije.

Svjedočio je još jedan zaštićeni svjedok K-90, bivši vojni policajac 2. bataljona 549. motorizovane brigade.

“Nakon što nam je naređeno da napustimo selo u roku od sat vremena, ono je izgledalo kao da je tu pala atomska bomba. Pojedini vojnici prolazili su kroz selo i pljačkali sve ono što je ostalo. Uzimali su stvari za koje nisu ni mogli zamisliti da će moći da ih ponesu kući u Srbiju. Nisu to činili svi vojnici, već samo neki”, rekao je K-90 pred MKSJ-om.

On je potvrdio da je ubistvo pet srpskih policajaca razlog za napade na Meju i Korenicu.

“Ovaj incident je bio katalizator za masovno angažovanje policije na tom području. Samo nekoliko dana poslije ovog incidenta, na područje Đakovice stiglo je oko 400 dodatnih policajaca u oko 10 autobusa i nekoliko civilnih vozila. U automobilu su bili i pripadnici Specijalne policije i dva Frenkijevca (pripadnika Jedinice za specijalne operacije)”, kazao je K-90.

Frenkijevci su ime dobili po Franku Simatoviću zvanom Frenki, koji je prije rata bio zamjenik načelnika Službe državne bezbjednosti (SDB) i komandant Jedinice za specijalne operacije.

K-90 je također bio u Meji i Korenici, gdje ga je poslao njegov komandant Vlatko Vuković, kome je prijavio ubistva i protjerivanje civila.

Peraj je rekao da je u čitavoj operaciji učestvovalo oko 4.000 ljudi iz Srbije, uključujući i pripadnike paravojne jedinice Željka Ražnatovića Arkana.

“(Komandant Prištinskog korpusa Vladimir) Lazarević i potpukovnik Goran Jevtović su iz Đakovice vodili ovu operaciju”, kazao je Peraj.

“Antiteroristička” operacija – bez “terorista”

Od više od 30 ljudi za koje je navedeno da su učestvovali u ubistvima i protjerivanju za vrijeme vojne operacije “Reka”, osmorica su bili svjedoci odbrane na suđenjima Slobodanu Miloševiću i njegovim generalima.

Oni su negirali da su u Meji i Korenici počinjeni ratni zločini i da su vojska i policija sproveli operaciju “Reka” protiv, kako su naveli, “šiptarskih terorističkih snaga”. Također su negirali da su albanski civili protjerivani iz svojih domova i sela.

Većina je tvrdila da ni oni, ni njihove jedinice nisu bili na tom području u to vrijeme. Većina je također izjavila da nije vidjela ni ubila nijednog “teroristu”, iako su neki rekli da su čuli kako pripadnici OVK pucaju na srpske snage.

Momir Stojanović, za koga je Peraj kazao da je naredio da se eliminiše “100 glava” kako bi se osvetili za ubistva srpskih policajaca, naglasio je da je to “potpuno netačna tvrdnja”.

On je također pred Haškim sudom izjavio da nikada nije prisustvovao navodnom sastanku na kome se planirao napad na Meju i Korenicu.

Sergej Perović, načelnik bezbjednosti u 52. artiljerijsko-raketnoj brigadi VJ-a, za kojeg je Peraj rekao da je bio s njim u Meji 27. aprila kada je vidio leševe, tvrdio je da on zapravo nije ni ušao u selo.

On je negirao da je održan sastanak na kome je Stojanović kazao da treba eliminisati “100 glava”.

Goran Jevtović, referent na Isturenom komandnom mjestu Prištinskog korpusa, pred Haškim tribunalom je izjavio: “Nisam bio u dolini (gdje je operacija sprovedena), niti sam direktno bio angažovan u pogledu komande ili u bilo kom drugom smislu.”

Nekoliko osumnjičenih pod istragom, nijedan procesuiran

Niko ko je spomenut u izjavama haških svjedoka nikada nije optužen za učestvovanje u masakru u Meji i Korenici.

Tužilaštvo za ratne zločine (TRZ) Srbije pokrenulo je istragu zbog incidenata u Meji, Korenici i pet drugih sela na području Đakovice. Od četvoro onih koji su bili pod istragom, jedna osoba je umrla, dok je protiv ostalih istraga obustavljena 2019. godine “jer nije bilo dovoljno dokaza za podizanje optužnica”.

Iz TRZ-a nisu odgovorili protiv koga se vodila istraga, ali srpski mediji su objavili da se radilo o Momiru Stojanoviću, Sretenu Ćamoviću i Nikoli Mićunoviću.

Što se tiče uklanjanja tijela žrtava i njihovog ponovnog zakopavanja u Beogradu, u TRZ-u je otvoren slučaj protiv nepoznatih počinilaca.

Specijalno tužilaštvo Kosova je 2015. godine podiglo optužnicu protiv Sahita Halitaja, Roma sa Kosova, zbog pomaganja u operaciji “Reka”, pljačkanja kuća i tijela žrtava ubijenih na kontrolnom punktu u Meji. Ipak, godinu dana kasnije, optužnica je povučena.

Iz ovog tužilaštva nisu odgovorili na pitanje da li se vodi istraga o ovom masakru.

Amer Alija iz FHP Kosovo, koji prati suđenja za ratne zločine, kaže da bi iz raspoloživih dokaza bilo jednostavno istražiti navodne počinitelje na osnovu vojne hijerarhije odgovornosti.

“Identifikovano je najmanje 20 osoba iz deset jedinica, čija bi uloga u ovoj operaciji trebalo da bude istražena”, istakao je Alija.