Moja priča – Saša Milošević: Samo da rata ne bude

Iako za jednim od njih još uvijek traga i nezadovoljan je pravdom, u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kazao je da samo želi da se rat nikada i nikome ne ponovi.

“Taj 26. mart, tog dana je krenuo napad na naše selo. Ja sam s majkom i bratom otišao u podrum kod komšija, porodice Zečević, koja je također nastradala. Tada je počela pucnjava, granate su počele padati. Za nekih 20 minuta – pola sata, došli su naoružani vojnici, u uniformama s HVO oznakama”, opisujući svoje sjećanje na zločin u Sijekovcu, počinje Saša Milošević.

On je 1992. imao deset godina, živio je s majkom, ocem i dva brata u selu Sijekovac. Za BIRN BiH kaže da se družio i s komšijama druge nacionalnosti i da nije mogao ni slutiti šta će se desiti i kakvim događajima će kao dijete svjedočiti.

“Oni su tada nas izveli iz podruma, mene, majku i oca. Tu su počeli da nam psuju, da nas udaraju, da nas maltretiraju. Pa su nam onda naredili da legnemo kraj puta, odvojili su muškarce, neke su tu ubijali, na naše oči. Mene su izvukli s te kamare… Uhvatio me za kosu i stavio nož pod vrat i rekao: ‘Sad ću te zaklati.’ Ja sam plakao, mati me vukla sebi. Onda je rekao: ‘Neću, još si malac’”, prisjeća se Milošević.

Kako kaže, vojnici su u tom napadu izdvojili par muškaraca, koje su odmah ubili, a ostalima su naredili da krenu prema jednoj kući.

“Tu su mog mlađeg brata od 18 godina odnijeli majci ispod ruke, udario ga jedan nogom, oborio na zemlju i tu je ostao taj brat”, priča Milošević, koji je tada izgubio oca i dva brata, od 18 i 26 godina.

Na osnovu obdukcije koja je urađena na pronađenim posmrtnim ostacima oca i mlađeg brata, saznao je da su “umrli od metka”, dok za starijim bratom još uvijek traga.

Zločin u selu Sijekovac počinjen 26. marta 1992. godine jedan je od prvih ratnih zločina na teritoriji BiH. U napadu na Sijekovac, prema saznanju Miloševića, ubijeno je 46 srpskih civila, među kojima najviše članova porodica Milošević i Zečević.

Milošević navodi kako nije zadovoljan radom nadležnih i vlasti na pronalasku tijela preostalih ubijenih ljudi.

“Moglo se to i prije riješiti, da se bar zna gdje je grob”, ističe on.

Za zločine počinjene u selu Sijekovac, na deset godina pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen je Zemir Kovačević. On je, prema presudi, kao pripadnik Interventnog voda 1. bosanskobrodske brigade, koja je kasnije prerasla u 101. bosanskobrodsku brigadu Hrvatskog vijeća obrane (HVO), počinio ubistva, maltretiranje i pljačku srpskih civila u martu i aprilu 1992. godine.

Sudsko vijeće proglasilo je Kovačevića krivim da je 26. marta 1992. ubio dvije osobe u Sijekovcu i nečovječno postupao prema drugim civilima koji su izvedeni iz svojih kuća nakon napada na to selo.

Za Sašu Miloševića, koji je bio svjedok u ovom predmetu i rekao da je na dan zločina vidio Kovačevića, pravda nije zadovoljena.

“Ja sam vidio kad je taj čovjek ubio čovjeka od 70 i nešto godina, i njegovog sina koji je imao paralizu kao dijete, koji je bio invalid, i jedino je on za to optužen. Deset godina zatvora je dobio za to. Pošto smo mi to vidjeli, sumnjamo da je i moje pobio”, govori Milošević.

Prema sjećanju Miloševića, njegove komšije su učestvovale u napadu na selo Sijekovac. Te komšije, kako on kaže, danas se “normalno vraćaju” i žive tu.

“Tu večer sam ga ja vidio (komšiju, op.a.) i molio sam ga jer sam bio dobar s njegovom djecom, molio sam ga: ‘Nemoj ubiti mene i moju mamu.’ On mene odgurnu i govori: ‘Šta ti meni dolaziš.’ Znači, taj čovjek sve mora znati ko je i šta je učinio”, tvrdi Milošević, dodajući da se nada da će pravda jednog dana biti zadovoljena i da se zločini koji su se desili njemu, ali i svim drugim ljudima u ratu, neće nikada nikome ponoviti.

“Ne daj Bože više nikad nikome rata. Nije bitno koje vjere i nacije, samo da se to više ne desi”, poručuje Milošević.