Članak

Moja priča – Almin Đelilović: Torture u logoru ledile krv u žilama dvadesetjednogodišnjaka

12. Marta 2020.09:17
Almin Đelilović je kao dvadesetjednogodišnjak šest mjeseci bio zatočen u logorima oko Sarajeva, kada ga ni rođeni otac nije prepoznao nakon premlaćivanja u kojem je gutao vlastite zube, kaže on u ispovijesti za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

This post is also available in: English (English)

Danas mu porodica i rad s djecom daju snagu da korača kroz život bez tereta zatočeničkih dana u kojima je jedino želio da preživi.

Iako je s prvim barikadama i granatama u Sarajevu dio stanovništva iz sela Kućice kod Hadžića napustio svoje domove, Almin Đelilović je sa svojom porodicom ostao do 13. maja 1992. godine, kada su ih opkolili ljudi koje su poznavali. Sa ostalim muškarcima odvojen je od žena, te su povedeni do izlaza iz sela.

“Tu je izašla pokojna ‘baba Stevinica’, tako smo je zvali jer joj se muž zvao Stevo. Stala je ispred nas i rekla ovim ljudima koji su nas držali na nišanu: ‘Vratite ove ljude kući, nećete ih nigdje voditi. Ovo su moji Huremovići, to su pošteni ljudi’”, opisuje Đelilović, dodajući da je “Stevinica” tada legla ispred muškaraca braneći da ih odvedu i da je većina ljudi, zahvaljujući njoj, vraćena kućama.

Kasnije je, kako u razgovoru za BIRN BiH priča Đelilović, saznao da je njegov djed Hurem “tokom onog rata” spasio člana porodice ove žene.

Selo je 22. juna 1992. ponovo bilo opkoljeno, kuće i štale spaljene, a stanovništvo odvedeno u sportski centar u Hadžićima. S Alminom Đelilovićem su odvedeni njegov otac, pomajka i polubrat, koji je tada imao svega tri godine.

“Kad smo ušli u dvoranu, dvorana je već bila puna kao šibica. Već je bilo negdje oko 300 muškaraca. Bilo je maloljetnih osoba. Žena je u tom dijelu bilo samo ovo što je od nas došlo, njih negdje možda dvadesetak s djecom”, prisjeća se Đelilović.

U večernjim satima, kako kaže Đelilović, muškarci su autobusima prevezeni do zatvora “Kula” u Istočnom Sarajevu. U autobusu su ih tukle naoružane osobe. Naposljetku su odvezeni do kasarne “Slaviša Vajner Čiča”.

“Tu nas je dočekao špalir prilikom izlaska iz autobusa… Morali smo proći kroz taj špalir i prilikom prolaska je opet bilo udaranja rukama, nogama, oružjem”, kaže on.

Almin Đelilović. Izvor: BIRN BiH

S Đelilovićem su tada dovedeni i njegov otac, djed, amidže, rođaci… Smješteni su u spavaonicu u kasarni. U poslijepodnevnim satima je veća grupa uniformisanih osoba ušla u kasarnu, te tukla zatvorenike.

“U večernjim satima 23. juna uslijedila je prozivka 46 ljudi, koji su odvojeni. Oni su prebačeni u drugu prostoriju i čitavu noć su do nas iz te prostorije dopirali urlici, to je katastrofa bila, da se jednostavno čovjeku ledi krv u žilama od onog što čuješ, a kamoli da gledaš.
Nekad ujutro je to utihnulo, a nas pola ljudi su prebacili u tu prostoriju. Ja sam imao tu ‘čast’ da prvi uđem. U toj prostoriji sam zatekao neke stolove, na njima kaiševi, pertle, a zid dužine od možda dva metra je bio crven od krvi. Tu je bilo premlaćivanje tih ljudi”, kaže Đelilović, ističući da se za ovom grupom logoraša još uvijek traga.

Iste večeri trojica mlađih uniformisanih mladića su ušli u spavaonicu i tukli neke od logoraša, a Đelilovića su izveli u toalet.

“Kako ulazimo na vrata WC-a, slučajno mi pogled padne na ruku ovog jednog momka – njemu još kapa krv s ruke. U tom jednom mom koraku prilikom dolaska do WC-a, meni su se sve slike ljudi u životu za tu 21 godinu, sve mi se vratilo ispred očiju. Tad sam sâm pomislio: ‘Gotovo je’”, sjeća se Đelilović.

On navodi kako su ga tada počeli tući, te da su komentarisali kako ga ne mogu oboriti na pod. Premlaćivanje je prekinuo neki poručnik, koji im je kazao da ga vrate u spavaonicu, što su i učinili.

“Kako sam izgledao, mene rođeni otac nije prepoznao. Ljudi su oko mene došli, on je gledao, stao je naspram mene, gledao u mene i pitao: ‘Ko je?’ Govori mu ovaj jedan komšija: ‘Pa tvoj Almin.’ Otac je bio zaprepašten”, kaže Đelilović, te dodaje da je prilikom premlaćivanja progutao sedam-osam svojih zuba.

 

On je 25. juna 1992. godine s drugim muškarcima prebačen u objekat “Kula”, gdje je proveo više od pet i po mjeseci. Naglašava da je i tu “svašta doživljavao” – nosio je mrtve i ranjene logoraše, s drugim logorašima bio izvođen na prve linije, kopao rovove, sjekao šumu, pod prisilom pljačkao bošnjačke kuće u Gornjem Kotorcu i na Grbavici, te obavljao poslove na ekonomiji u “Kuli”.

Đelilović se prisjeća dana kada su trebali biti razmijenjeni on, njegov otac i amidžić, te još jedan mladić. Pojašnjava kako su bili pretresani, te su kod njegovog oca pronađeni tespih, takvim i ilmihal [islamske vjerske knjige i sredstva za molitvu].

“Tada mi je kroz glavu prošlo: ‘Sad ako nas ne ubiju, babo, prve prilike si moj’”, kaže Đelilović kroz blagi osmijeh. Njegov otac je ipak razmijenjen tom prilikom, dok je on sedam dana bio zatvoren u logoru u Srednjoj grafičkoj školi na Ilidži. Razmijenjen je u novembru 1992. godine.

Almin Đelilović. Izvor: BIRN BiH

Tokom boravka u logoru smršao je više od 30 kilograma. Jedina stvar, kako kaže, o kojoj se razmišljalo u periodu od 1992. do 1995. godine jeste kako “izvući živu glavu”.

“Kasnije, kad poredate sve te stvari, shvatite da – kroz svaki taj dan koji sam proveo tu, kroz fizička maltretiranja, kroz izvođenja na prisilne radove, kroz ono što gledaš – iz dana u dan ste prolazili tu neku životnu školu. (…) Tu shvatite koliko je vrijedna kora hljeba kad nemate šta da jedete, kad svaki dan čekate da nekom ‘pukne film’ da vas ubije, jer ne vladate svojim životom”, kaže on.

Danas Đelilović živi u Hadžićima, predsjednik je Udruženja logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95” Hadžići, te radi s djecom u školi košarke, kojom se bavio i prije rata.

Porodični život, rad u Udruženju i s djecom pomogli su mu da prevaziđe stvari koje je vidio i doživio.

“Imam krov nad glavom, najljepši brak na svijetu, porodicu. (…) To je za mene život i to meni niko ne može ničim platiti. Ima ljudi s kojima razgovaram kroz udruženje, koji ne mogu da spavaju, imaju traume. Ja, Bogu hvala, naveče ne sanjam te stvari. Valjda zbog ovih drugih stvari koje radim, pa se tu nekako ispraznim”, kaže on.

Smatra da u ovoj zemlji, bez obzira na to šta se dešavalo, “ima života za sve”.

Lamija Grebo


This post is also available in: English (English)