Bogdanović i ostali: Prestanak radnog odnosa u školi u Janji

Pašaga Gradaščević je ispričao da je kao nastavnik historije i geografije radio do 8. oktobra 1992. godine u Osnovnoj školi “Braća Lazić” u Janji. Kako je rekao, tadašnji direktor Drago Jugović mu je kazao da je razlog prestanka radnog odnosa to što nije prihvatio aktivno učešće u VRS-u.

Prema njegovim riječima, većina Bošnjaka iz škole je dobila otkaz – neke je lično poznavao, a neke je sretao i razgovarali su o tome.

Prilikom unakrsnog ispitivanja, svjedok je rekao da su se Bošnjaci odazvali mobilizaciji, ali da nisu htjeli prihvatiti aktivni angažman i ratišta, već radnu obavezu. Djeci bošnjačke nacionalnosti nije bilo zabranjeno pohađanje nastave, kazao je, dodavši da mu nije bilo poznato jesu li ostali radnici u školi imali rješenje o radnoj obavezi.

“Skoro svaki dan neko bi dobio otkaz. To mi je bilo dosta teško podnijeti, to je prilično tužno. Osim toga, prošlo je dosta vremena, ali pouzdano znam da su Bošnjaci dobijali otkaze, osim Franc Safeta jer se izjašnjavao kao Crnogorac. Jedna nastavnica čiji je muž bio musliman dobila je otkaz – muž se nije odazvao u vojsku”, rekao je svjedok.

Prisjetio se 1993. godine, kada je pozvan u Mjesnu zajednicu kako bi bio raspoređen u radnu obavezu. Tamo je, prema njegovim riječima, sreo Milenka Grujičića iz Mjesne zajednice i bivšeg direktora, molio je, kako je kazao, da ne ide na ratište, te mu je ponuđena radna obaveza u školi, što je on i prihvatio.

Pojasnio je da je u školi mijenjao nastavnike koji nisu dolazili, a tokom raspusta je radio na održavanju škole.

“Prihvatio sam iz straha da ne bih negdje bio otjeran”, izjavio je Gradaščević, dodavši da je 1994. godine odveden u logor.

Za učešće u nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje, optuženi su Zoran Bogdanović, Milan Đokić, Mladen Krajišnik, Ljubiša Ikić, Branislav Trišić, Žarko Milanović, Zoran Tanasić, Savo Mršić, Milivoje Čobić i Milan Marković. Prema optužnici, oni su bili komandiri i pripadnici aktivnog i rezervnog sastava Stanice milicije u Janji.

Fatima Mustafić, druga svjedokinja replike Tužilaštva BiH, rekla je da je do augusta 1994. godine radila kao medicinska sestra u ambulanti u Janji. Pojasnila je da je nacionalni sastav radnika do aprila 1992. bio većinski bošnjački, ali da kasnije dolazi do izmjena.

“Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su odlazili iz raznih razloga, iz straha, poziva na ratište… Ja sam bila medicinska sestra i bila sam u radnoj obavezi. Bilo je par kolegica čiji su muževi odbili pozive za ratište i kolegicama je prestajao radni odnos”, ispričala je Mustafić.

Kako je kazala, imala je priliku da ide u privatne posjete, među ostalim i svom rođaku koji je teško pretučen u policijskoj stanici i kome je bilo zabranjeno da se javlja u bolnicu ili nekom drugom.

Radni odnos ove svjedokinje je prekinut u augustu 1994., kada su jedne noći, kako je izjavila, u njenu kući ušli nepoznati ljudi te nju i roditelje odveli u fazaneriju, a nakon dva dana u Tuzlu.

Odbrana je prigovarala tokom ispitivanja te zamolila da unakrsno ispitivanje svjedokinje odgode za drugi put “jer nije pitana o onome što se nalazi u službenoj zabilješci”.

“Ovo je nova situacija i ne mogu bez da uradim svoju istragu i provjere”, rekao je Miodrag Stojanović, branilac drugooptuženog Đokića.

Treći svjedok Optužbe Mirzet Hadžić je ispričao da je do 11. aprila 1992. godine živio u Janji, kada odlazi za Sloveniju, a kasnije u Njemačku. U Tuzlu se vraća 1998., a godinu kasnije u Janju.

Nastavak suđenja je zakazan za 26. mart, kada će unakrsno biti ispitana svjedokinja Mustafić.