Hajrudin Gogić je kazao da je u aprilu 1992. njemu i drugim Bošnjacima rečeno da više ne dolaze u firmu u kojoj su radili, i da je počeo privatno da radi sa zapregom. Od supruge je čuo da ga je policija dva puta tražila kući. Izjavio je da su ga policajci kasnije, 2. maja, i odveli. Kako je kazao, jedan od policajaca bio je Stevo Mumović.
Svjedok je ispričao da su mu rekli da ide da dâ izjavu “kod načelnika Maneta”, ali da je uveden u jednu prostoriju, u kojoj je vidio krv po parketu i zidovima. On je kazao da je kroz otvorena vrata čuo kako načelnik pita Mumovića: “Što dovodite ove ljude kojih nema na spisku?” Mumović mu je, kako je naveo, rekao: “I on je Alijin lider.”
“Vrata su se zatvorila, počelo je batinanje. Ušao je i ovaj s hodnika. Stevo me udarao laktovima, nije mogao šakama, bile su mu otekle… Donijeli su kabal od 60 centimetara i tad su me oborili”, prisjetio se Gogić, pokazujući ožiljke po licu.
On je dodao da su ga udarali i dok je bio na podu, te da su ga, nakon 15 do 20 minuta batinanja, odveli u malu prostoriju punu ljudi koje je poznavao. Kako je kazao, ti ljudi su bili otekli, modri i krvavi.
“Ne bih nikad izašao da za mnom nije došao Nedeljko Sokanović, koji je živio kod mene kao podstanar… Rekao je: ‘Morate ga pustiti… Ako treba, ja ću umjesto njega’”, ispričao je Gogić.
On je dodao da je ubrzo sa još jednim pritvorenim pušten i da je “na izlazu naišao Mane”, koji ga je pitao može li sam otići kući i pozvao vozilo, ali je ono upućeno na intervenciju. Gogić je kazao da je sa drugim pritvorenim išao kući sat i 45 minuta, jer su se od bolova “vukli”.
Dodao je da je 15. maja uz potvrdu napustio Vlasenicu. Rekao je da je njegov brat Abdulah ostao. Čuo je da je odveden u logor “Sušica” i da mu se 20. septembra gubi trag.
Odgovarajući na pitanja Odbrana, on je kazao da je bošnjačko stanovništvo predalo lovačke puške, ali da o naoružavanju i organizovanju nema saznanja. Potvrdio je da je u prostoriji u policiji bilo pritvoreno i jedno lice srpske nacionalnosti.
Na današnje ročište bila je pozvana i svjedokova supruga Behija Gogić, ali ona nije mogla biti saslušana jer je zbog zdravstvenih problema izgubila glas.
Tužilaštvo BiH tereti Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića za progon bošnjačkih civila nezakonitim hapšenjem, protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.
Prema optužnici, Stanić je bio komandir Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Vlasenici, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić aktivni policajac. S njima je optužen i Mane Đurić, kojeg Tužilaštvo tereti kao nekadašnjeg načelnika SJB-a, ali je, zbog zdravstvenog stanja, postupak protiv njega razdvojen.
Svjedok Đuro Vuksić rekao je da je bio aktivni policajac u Vlasenici i Milićima. Ispričao je kako su ga jedne prilike ispred stanice nepoznati maskirani vojnici razoružali i uveli u prostoriju za zadržavanje. Tu je, kako je dodao, bilo još lica, a prepoznao je kolegu Muju Bajramovića. Kazao je da ga je poslije viđao.
Vuksić je rekao da ne zna zbog čega je bio priveden i da je nakon nekoliko sati pušten, a poslije 20-ak dana se vratio na posao. Naveo je da je bio angažovan na punktovima i da nije često dolazio u stanicu.
On je kazao da je postojala i specijalna jedinica policije, na čijem je čelu bio Miroslav Kraljević. Na pitanja Odbrana, rekao je da specijalna policija nije bila na rasporedu zadataka sa ostalom policijom.
Kazao je da je Stanić profesionalno obavljao svoje poslove, a da Garića zna kao rezervnog pripadnika policije, “koji je bio pristojan i dobar momak”.
Nastavak suđenja je 11. marta.
