Garić: Traganje za kćerkama i suprugom

Hajrudin Gerović je ispričao da je posljednji put vidio kćerke i suprugu 1992. godine u Vlasenici kada im je rekao da odu na autobusku stanicu i potraže prijevoz za Kladanj ili Tuzlu.

Saznanje o izvođenju supruge i kćerki iz autobusa i odvođenju u školu u Lukama, kako je kazao Gerović, dobio je od suprugine tetke koja je stigla autobusom koji je vozio žene i djecu iz Vlasenice u Kladanj.

“Oni su njih izveli iz autobusa na liniji razdvajanja (…) Odveli su ih u školu, izdvojili žene, mlađe i ljepše, a muškarce ubijali na licu mjesta”, prepričao je svjedok ono što je rekla tetka njegove supruge.

On je dodao da je čuo kako je jedna žena iz Pelemiša poslata s porukom i da je u Tuzli saznao da je u poruci pisalo da su među zarobljenima njegova supruga Azema i kćerke Sanela i Amela, koje su tada imale 12 odnosno osam godina. Kazao je da je tragao i raspitivao se, ali da ih nikada nije pronašao, mada je čuo razne priče.

Gerović je izjavio kako je dobio informacije da su kćerku njegove rodice iz Vlasenice, koja je u to vrijeme imala 15 ili 16 godina, odveli i “vodili od rova do rova i silovali”.

Na pitanja Odbrane, svjedok je rekao da nije čuo koja je jedinica zaustavljala autobuse u Lukama i da ne zna koja je jedinica bila u Pelemišima.

Gerović je svjedočio na suđenju Radetu Gariću, koji je, u svojstvu nekadašnjeg komandira Interventnog voda pri Vlaseničkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS), optužen za progon Bošnjaka iz Srebrenice počinjen u julu 1995. godine. Na teret mu je stavljen i progon počinjen 1992. u Vlasenici – ubistvima, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestancima te nanošenjem fizičkih i psihičkih povreda.

Drugi svjedok Tužilaštva, Boban Garić je kazao kako je dalji rođak optuženog Garića. Ispričao je da ga je rat zatekao u Vlasenici, ali da nije bio na liniji jer je “bio nesposoban za vojsku”. Kasnije se, prema njegovim riječima, dobrovoljno prijavio u školi u jedinicu, u kojoj je bio par mjeseci, nakon čega prelazi u jedinicu kod optuženog Garića, gdje je bio do kraja rata.

Svjedok je rekao kako nisu imali “posebnih” zadataka, neki su išli kućama, neki su išli popunjavati linije, a neki su ostajali u pripravnosti u slučaju napada. Upitan šta zna o zarobljavanju žena, svjedok je odgovorio da je viđao nekoliko žena u školi, gdje je bila kuhinja.

“Bilo je žena, nisam siguran jesu li bošnjačke nacionalnosti. U školi, jedno četiri-pet”, kazao je svjedok Garić.

On je rekao kako je jednom odveo žene da pomažu mještanima u kupljenju sijena. Kazao je da nisu bile pod nadzorom i da su bile “slobodne i šetale”. Nakon što ga je tužilac Predrag Tomić podsjetio, svjedok je rekao da je moguće da mu je Garić naredio da vodi žene na rad, ali da nije siguran u to.

“One su čekale razmjenu, otišle su najvjerovatnije u razmjenu”, kazao je svjedok.

Milan Jevtić, treći svjedok na ovom ročištu, rekao je da je tokom rata bio komandir čete odreda “Drinjača”. Kazao je da ne zna ništa o ženama zatočenim u školi, te kako je pri dolasku viđao nekoliko žena u blizini kuhinje.

“Ja sam bio na liniji, nisam dolje boravio”, rekao je Dević.

Tužilac mu je predočio raniji iskaz u kojem je naveo da je u Lukama vidio dvije-tri žene ispred šatora kod škole i da je saznao da su iz Vlasenice, te kako su ih koristili za poljoprivredne radove. Svjedok je kazao da je čuo da su bile žene, ali da ostalo nije tačno jer su mu inspektori Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) sugerisali šta su drugi svjedoci govorili.

Nastavak suđenja je zakazan 5. marta.