Ilfad Ičanović, bivši pomoćnik načelnika Štaba Operativne grupe “Bosanska krajina” za obavještajne poslove, rekao je da je komunikaciju ostvarivao sa operativnim organima brigada i prosljeđivao ih komandi korpusa, te da je u tom dijelu učestvovao u pripremama akcije u decembru 1993. godine.
“Ona nije u potpunosti uspjela, odnosno očekivani rezultati nisu ispunjeni u potpunosti. Možda je bila bliže neuspjehu”, kazao je svjedok i naveo da je cilj akcije bilo ovladavanje tim područjem.
Tužilaštvo je predočilo nekoliko izvještaja u kojima se navodi da su zarobljena tri do četiri vojnika, kao i dokument Trećeg korpusa kojim se od Operativne grupe traži da se izjasne gdje se nalaze zarobljeni bojovnici, da se dostave njihova imena i prezimena, kao i odgovor da je zarobljene pomoćnik za bezbjednost komandanta korpusa odveo u Zenicu. Svjedok je odgovorio da obavještajni organ za njih nije bio zadužen.
On je pojasnio da je za zarobljenike bila nadležna Vojna policija i da je komandi korpusa prosljeđivao izvještaje koje je dobijao od nižih jedinica.
Odbrani je rekao da nije imao informacija o većem broju zarobljenih i stradalih vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), niti da se veći broj zarobljenika spominjao na referisanjima kojima je prisustvovao nakon akcije.
Za ubistva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. decembra 1993. godine, optuženi su Ibrahim Purić, Ibrahim Tarahija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić zvani Roki, Sadik i Šaćir Omanović te Kasim Kavazović.
Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade ABiH, Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici komandanta, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.
Ljuban Badrov, bivši pripadnik HVO-a, prisjetio se da je 22. decembra 1993. bio na rejonu Lazina kada je čuo da je linija probijena, te je otišao do kuće da kaže majci, supruzi i kćerki da bježe.
“Mati me pita: ‘Šta je sa ćaćom?’ On je bio na liniji na Gropčiću. Krenuo sam vidim šta je s njim, provukao se Alijinom njivom. Došao sam potokom do mosta i vidio mrtvu Matildu Pranjković. Ivica Križanac je mrtav ležao blizu. Tada se zapucalo i vratio sam se”, ispričao je svjedok.
Badrov je rekao da je po povratku ranjen u desno rame i prebačen u bolnicu u Vitezu, da je kasnije saznao da mu je otac s još dvojicom zarobljen i odveden u Zenicu i da nikada poslije nije htio da mu kaže šta se zaista dogodilo.
Napomenuo je da je poslije akcije čuo priče da je osoba koju su zvali “Muharika” ubio pripadnike HVO-a koji su zarobljeni u Šafradinima, ali da se on tada nalazio na liječenju.
Svjedok Marin Martinović je izjavio kako mu je poznato da se njegov otac Miroslav nalazio u Šafradinima i da je prva informacija bila da je zarobljen, dok je za njegovu sudbinu saznao kasnije, nakon što su tijela vojnika dovezena u školu u Vitezu.
Naveo je kako su mu tetak i još neki ljudi pričali da su se njegov otac i ostali pokušali izvući iz kuće u kojoj su bili, te da je poslije čuo da je bio strijeljan, a njegovo tijelo izmasakrirano.
Tužilaštvo je pročitalo i iskaz preminulog svjedoka Sifeta Baručije u kojem stoji da je vidio grupu zarobljenih vojnika HVO-a, a kasnije i tijela u tranšeji. U iskazu je naveo kako nisu svi imali uniforme na sebi, kao i da se osim Sadika i Šaćira Omanovića te Almira Sarajlića, s njima niko nije dovodio u vezu.
Odbrana je rekla da bi svjedoka, da je prisutan u sudnici, pitala koliko je puta bio u pritvoru zbog saradnje s HVO-om, te da je, prema njihovim saznanjima, bio lišen slobode u vrijeme kada se akcija odvijala.
Nastavak suđenja je 28. februara.
