Latif Zulfalari se prisjetio da je 23. aprila 1992. s prijateljem zaustavljen na jednom od punktova u Vlasenici te odveden u stanicu policije pod izgovorom da mu automobil nije registrovan.
Po dovođenju u stanicu, kako je kazao, odmah je nekoliko puta udaran automatskom puškom bez kundaka i smješten u ćeliju, gdje je zatekao dva isprebijana momka. U narednim danima je, prema njegovim riječima, u ćeliji bilo 20 ljudi.
“Sutradan me odvode na sprat, kod načelnika stanice Mane Đurića. Pitao me znam li zašto sam ovdje, a kada sam odgovorio da ne znam, Đurić mi je rekao da imam pušku i kutiju municije, da je nađen spisak. To nije bilo tačno. Možda sam bio na spisku da mi dostave oružje, ali nisu”, izjavio je svjedok.
U narednim danima, kako je ispričao, svjedok je svaki dan vezan lisicama i tučen kundacima puške, nogama i vojničkim čizmama po glavi i svim dijelovima tijela.
“Peti dan mog boravka su došla trojica, stavili su mi kapuljuču na glavu i izveli me. Ruke su mi vezali za banderu i razmijenili nekoliko udaraca na meni. Neko ih je zovnuo da me vrate”, naveo je svjedok.
Iz policije je, kako je kazao, pušten 29. aprila 1992., a prethodno je bio u kancelariji kod Đurića, te mu je rečeno da se mora javljati svaka dva sata.
Po izlasku je prolazio pored nekog ugostiteljskog objekta kada mu je prišao mladi momak, koji je htio da ga tuče i za kojeg je saznao da se zove Goran Garić, ali da je njegov prijatelj spriječio incident.
Svjedok je kazao da se po puštanju iz policije vratio na posao, ali da su mu radne kolege rekle da tu nema šta tražiti, te je početkom maja 1992. s grupom ljudi napustio Vlasenicu i preko šume prešao u Kladanj.
Odgovarajući na unakrsna pitanja Odbrane, svjedok je kazao da je od Đurića čuo da je Stranka demokratske akcije (SDA) prodavala većinu oružja koju je trebala podijeliti stanovništvu, te da je tako vjerovatno završilo oružje sa spiska na kojem je bilo njegovo ime.
Optužnica za zločine u Vlasenici tereti Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića za progon bošnjačkih civila nezakonitim hapšenjem, protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine.
S njima je optužen i Mane Đurić, kojeg Tužilaštvo tereti da je bio na dužnosti načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica, ali je, zbog zdravstvenog stanja, njegov predmet odvojen u odnosu na ostale.
Izet Redžić, nekadašnji predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Vlasenica, rekao je da je postojao protokol o podjeli ove opštine na tri dijela – odnosno na srpsku, muslimansku i Miliće – i da je dokument mnogo prije sačinjen nego što je potpisan.
“Taj sporazum sam potpisao, a znao sam da nema šanse da opština formira opštinu. Donesen mi je. Da nisam potpisao, optužili bi me da nisam kooperativan, da neću da sarađujem, možda bi me ubili”, kazao je svjedok i pojasnio da je protokol podrazumijevao podjelu elektrodistribucije, vodovoda i škole.
Svjedok je naveo da je Vlasenicu napustio 19. aprila 1992. godine, kada mu je čovjek srpske nacionalnosti rekao da to uradi i prenio mu da će ih obojicu ubiti ako ih vide zajedno.
Odbrani je kazao da mu nije poznato da je u Vlasenici postojala “Patriotska liga” niti krizni štab koji je formirala SDA, te je negirao da je učestvovao u naoružavanju muslimanskog stanovništva preko Islamske zajednice.
Nastavak suđenja je 12. februara.
