Mirjana Topalović je ispričala da je u aprilu 1992. došla u Bradinu, u kuću roditelja svog supruga Nedeljka Kuljanina, i da se napad na ovo mjesto dogodio 25. maja iste godine.
“Od strane Repovaca je bila jaka pucnjava. Suprug je bio u rezervnom sastavu policije, imao je naoružanje. Muškarci su krenuli prema brdu odakle se puca, mi smo sišli u podrum”, kazala je svjedokinja.
Prema njenim riječima, u noćnim satima su u isti podrum s linije doveli njenog supruga, koji je bio ranjen u kuk, a kasnije su im se pridružili ranjeni Branko Žuža i Slobodan Kuljanin, da bi u jutarnjim satima vojska upala u podrum i istjerala ih napolje.
“Mog supruga su metalnim šipkama udarali u ranu, nije mogao ni stajati sam. Žene i djeca su krenuli u koloni, muškarci su ostali. Došli smo do Bradine, gdje su odvajali muškarce, i čuli smo da su ih odveli u logor u Čelebiće, a žene i djecu su smjestili u školu”, navela je svjedokinja.
Kada su sutradan pušteni iz škole, prema njenim riječima, suprugovo tijelo je našla u dvorištu kuće, a malo dalje i tijela Branka Žuže i Slobodana Kuljanina, te je čula da je bilo još ubijenih. Supruga je kasnije, kako je ispričala, zakopala u blizini sa svekrvom i komšinicama, dok su ostala tijela kupljena i zakopana pored crkve u Bradini.
S djecom je, kako je rekla, otišla u neki stan u Bradini, gdje su joj Zejnil Delalić i Šefik Nikšić dodijelili dvojicu policajaca da ona popiše stanovništvo, a poslije je ponovo prebačena u školu. Prema njenim riječima, iz škole je s još nekim ženama prebačena u Konjic na saslušanje, a vozio ih je Nikšić.
Kada su pušteni iz policije, kako je kazala svjedokinja, bio je policijski sat kada su prošli pored “Musale”, gdje je bila zatočena oko 20 dana, te je izvođena na ispitivanje. Među onima koji su je ispitivali bio je i nekadašnji upravnik “Broćeta”, kojeg su interesovali ljudi koji se kriju u šumi.
Odbrana je predočila iskaz iz istrage u kojem uopće nije spominjala Nikšića, a svjedokinja je odgovorila kako je moguće da niko nije od nje tražio da pravi spisak, ali da misli da ju je odvezao u Konjic.
Svjedokinja je rekla da u “Musali” nije fizički maltretirana, ali jeste psihički.
Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.
Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Općinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO) u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.
Druga svjedokinja Milenka Zelenović je ispričala da se, kada je krenuo napad na Bradinu 25. maja, s porodicom sklonila u neki potok dok je trajala pucnjava, te da joj je majka ispričala da je vidjela ranjenog sina, odnosno njenog brata, čije su tijelo našli poslije napada.
Svjedokinja je kazala da je čula da je u kući njenog brata poginuo Milenko Kuljanin i da su pucali na njega, ali i on na njih, te da je čula da su kasnije pronađena tijela nekoliko ubijenih mještana.
Odbrani je svjedokinja rekla da je prije 25. maja bio napad na Bradinu iz pravca Repovaca, ali da je odbijen od strane srpskog stanovništva.
Nastavak suđenja je 5. februara.
- Grad: Konjic
- Lice: Alikadić Adnan
- Lice: Balić Redžo
- Lice: Borić Omer
- Lice: Cakić Muhamed
- Lice: Ćibo Senadin
- Lice: Ćosić Safaudin
- Lice: Hebibović Ismet
- Lice: Jahić Enes
- Lice: Lukomirak Hamed
- Lice: Nikšić Šefik
- Lice: Pirkić Mitko
- Lice: Ramić Esad
- Lice: Šimunović Željko
- Predmet: Ramić Esad i drugi
- Sud Bosne i Hercegovine
