Smrt fotoreportera “Oslobođenja” dok je slikao red za vodu

otišao je na svoj posljednji zadatak. Dok je slikao red za vodu kod sarajevske pijace Ciglane, blizu njega je eksplodirala granata. Oni koji su ga poznavali, uspomene na njega danas čuvaju kroz priče o vrsnom fotoreporteru i velikom čovjeku.

Prijatelji i radne kolege Hondu još uvijek spominju kroz smijeh. Sjećaju ga se kao hrabrog fotografa koji je silazio u rudarska okna i kao čovjeka koji je volio da se šali i uveseljava ljude.

Oni su u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ispričali kako ih je zatekla smrt čovjeka koji je bio zaštitni znak najčitanijih bosanskohercegovačkih dnevnih novina prije početka krvavog rata 1992. godine, koji je više od tri decenije fotografisao događaje širom tadašnje Jugoslavije – od kongresa i radnih akcija do Olimpijskih igara.

“Sve što je bilo potrebno za novine, on je bio spreman odmah da učini, neovisno gdje će ići”, prisjeća se Hondin nekadašnji kolega novinar i prijatelj Đuro Kozar.

“Često je znao ostajati mimo radnog vremena, da uradi sve što treba za novine, za prvo izdanje, i da izađe u njegovom ‘Oslobođenju’, kako je on znao govoriti, jer je bio jako vezan za ‘Oslobođenje’”, kaže Kozar.

On je bio u redakciji 16. jula 1992. godine kada je Hondo otišao na svoj posljednji zadatak. Trebao je fotografisati red za vodu u naselju Ciglane.

“Granata je udarila u stub koji je držao nadvožnjak na Ciglanama, kompletan snop gelera se na njega obrušio”, kaže Kozar i dodaje da je Hondo identifikovan uz pomoć torbe na kojoj je pisalo “Oslobođenje”.

“To je nas potreslo sve”, kaže Kozar.

Na dan smrti fotoreportera “Oslobođenja” u redakciji je bila i tadašnja novinarka Arina Šarac.

“On je otišao i to je bio moj posljednji susret s njim… Ja nisam uopšte znala šta se desilo. Sutra ujutro dolazim u redakciju i prije nego su mi ljudi uspjeli reći, ‘Oslobođenje’ je već na stolu i smrtovnica Salka Honde”, kaže Šarac.

Hondinoj supruzi Nuri niko nije javio za njegovu smrt. Kada se nije vratio s posla kući, ona je otišla na pijacu na Ciglane da ga traži. Tamo je saznala da je poginuo na svom novinarskom zadatku.

Prije nego što je otišao na posao, rekao joj je da se ne brine za njihovu kćerku koja je živjela van Sarajeva i koja je tada očekivala dijete.
“Posljednji naš razgovor, kad je izašao da slika tu vodu nesretnu… On je izašao, vratio se i rekao: ‘Nurke, nemoj se ništa brinuti, Azra ima sve za dijete – za troje, a ne za jedno.’ To je posljednje bilo što je rekao”, kaže Nura.

“Danas je poginuo Salko Hondo”
Amra Hondo-Subašić je bila već izbjegla iz Sarajeva kada je vijest o očevoj smrti saznala putem radija.

“Taj dan kad je on poginuo, upalili smo radio, prva vijest je bila: ‘Danas je poginuo Salko Hondo.’ Ja nisam mogla da vjerujem. Sjećanja su kao da je jučer bilo kada sam čula da je poginuo. A čula sam na ‘Radio Sarajevu’ da je poginuo, nažalost. Nisam čula ni od mame, ni od familije, nego na ‘Radio Sarajevu’…”, kaže Amra kroz suze.

Hondin nekadašnji kolega fotoreporter Fehim Demir je za njegovu smrt saznao na prvom “Dnevniku”.
“Prvo sam se tada bio totalno zaledio. Sve ja to gledam i slušam vijesti, ali ja to ne vjerujem. Nisam mogao vjerovati jer smo se rastali prije dva- tri sata… Bilo ga je strah”, kaže Demir.

Novica Popović, koji je radio u novinskoj dokumentaciji u “Oslobođenju”, kaže da je Hondo pripadao nizu vrsnih fotoreportera Bosne i Hercegovine, te da je bio veliki perfekcionista.

“Oslobođenje” je dan nakon smrti fotoreportera objavilo vijest o pogibiji dugogodišnjeg kolege, te njegove smrtovnice.

“U fotoaparatu Salka Honde juče je ostao film kojim je bilježio još jedan ratni dan u Sarajevu: smrtonosni geleri onemogućili su ga da film ‘ispuca’ do kraja i tako kompletira još jedno dnevno svjedočanstvo o sarajevskoj ratnoj drami. Film će danas nekako stići do Redakcije da bi i na ovako tragičan način pokazao da u novinarstvu još postoje ljudi čija djela žive duže od njih samih. A Hondo je bio upravo jedan od takvih novinara: više od tri decenije svojim fotoaparatom bilježio je sve radosti i tuge Bosne i Hercegovine, da bi iza sebe ostavio desetine hiljada fotografija kao neprikosnoveno svjedočanstvo minulog vremena”, piše u “Oslobođenju” od 17. jula 1992. godine.

Na njegovoj sahrani na groblju “Lav” Demir je održao kratki govor.

“Izgovorio sam tri-četiri rečenice i poslije toga više nisam. Blokirao sam bio. Sve je u meni stalo”, naglašava on.

Hondina nekadašnja kolegica iz “Oslobođenja” Saliha Serdarević nalazila se u drugom dijelu grada i tada nije radila za “Oslobođenje”, ali informaciju o pogibiji “uvijek veselog Honde”, koji je ohrabrivao mlade kolege, dugo je provjeravala.

“Žao mi je što je jednog dana to sve prekinuto na tako surov način… Njemu je bila tu sudbina da ode, da odradi posljednji zadatak”, kaže Serdarević, napominjući da se ne može sjetiti da je Hondu ikada vidjela namrgođenog.

Kozar se sjeća da je Hondo bio omiljen među kolegama te “pravi novinski fotoreporter”, da je bio brz i znao šta treba novinarima. Pratio je kongrese, omladinske radne akcije, život tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA), Zimske olimpijske igre 1984. godine, te fotografisao širom Jugoslavije.

Kozar kaže kako je Hondo prvo bio laborant, odnosno razvijao filmove, a potom fotoreporter koji se nije bojao ničega, niti ga je šta pokolebalo, ali da ga je rat bio promijenio.

“On se jako plašio granate. Interesantno, čovjek koji je išao sa mnom na artiljerijska gađanja u Kalinovik, na Manjaču i na još neke poligone JNA, on se plašio granate i rekao je: ‘Ja se plašim, mene će ubiti granata’… Ja sam rekao: ‘Salko, bolan, neće te valjda takva sudbina zateći’, budući da svi smo u opasnosti”, sjeća se Kozar.

Oni koji su poznavali Hondu, uspomenu na njega čuvaju i vežu najviše za njegove šale i smijeh. Pamte ga kroz priče o rodnom Konjicu, fotografije kolega novinara koje je sačinio na zadacima i koje bi ih čekale na radnom stolu nakon što bi se vratili.

Njegova kćerka se uz suze, ali i smijeh, prisjeća svog oca kroz uspomene iz djetinjstva.

“Ja sam išla u Osnovnu školu ‘Vuk Karadžić’ i on je došao jednom nešto da slika. Neka je proslava bila, ne mogu se sjetiti šta je bilo… Kad je već to snimio, pitali su ga: ‘Pa, koji ti je kćerka razred?’ On nije znao koji sam ja razred. Toliko je mama bila ljuta na njega”, kaže Amra u telefonskom razgovoru iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), gdje danas živi.

Najdraža sjećanja na oca, kako kaže, jesu ona iz Konjica. Vikendi pored Neretve, kada bi ih Hondo dočekao s roštiljem ili voćem.

“Druže Tito, nemojte šta zamjeriti”
Jedna anegdota o Hondi omiljena je među njegovim bivšim kolegama. Arina Šarac ju je čula od drugih kolega. Jedne prilike, kako se sjeća priče, Tito je odlazio iz Sarajeva, a Hondo, koji se poznavao s njim, nakon što je to sve uslikao, obratio se Titu.

“Pozdravio se i mahao i rekao: ‘Druže Tito, eto doviđenja, i nemojte šta zamjeriti”, uz smijeh prepričava Šarac.

Prema ranijim podacima Udruženja “BH novinari”, više od 40 novinara i medijskih radnika je stradalo tokom proteklog rata, o čemu je BIRN BiH ranije pisao. Prva novinarska žrtva bio je također novinar “Oslobođenja” Kjašif Smajlović.

Protiv direktno odgovornih za ubistva i ranjavanja hiljada Sarajlija tokom opsade grada, pred Tužilaštvom BiH nikada nije podignuta nijedna optužnica.

Haški tribunal je Stanislava Galića proglasio krivim za kampanju terorisanja civila u Sarajevu u periodu od 1992. do 1994. godine, dok je bio komdandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).

U Haagu je za terorisanje građana Sarajeva osuđen, osim Galića, i njegov nasljednik na poziciji komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.

Za kampanju terora nad civilima snajperskim i artiljerijskim napadima osuđeni su i bivši politički i vojni vođa Republike Srpske – Radovan Karadžić pravosnažno i Ratko Mladić prvostepeno.

U danima koji su uslijedili nakon Hondine smrti, u “Oslobođenju” je objavljena njegova posljednja fotografija građana u redu za vodu snimljena prije nego će sam poginuti u eksploziji granate.

Uz fotografiju novinar Vlado Mrkić je pisao o “posljednjem putovanju sa Salkom Hondom” na zadatak u naselju Velešići.

“Život je uvijek ličio na san, ali nikada kao danas…”, napisao je tada Mrkić.

The Last Depatches serija tekstova je dio BIRN-ove inicijative Transitional Justice, koju kofinansira Kraljevina Holandije i Evropska komisija.