Esad Ramić i ostali: Strašna premlaćivanja i strahote u Konjicu

Radovan Kuljanin se prisjetio marta i aprila 1992. godine, kada se srpsko stanovništvo u Bradini organizovalo čuvajući straže oko kuća. Kako je rekao, naoružanje su dobili od Srpske demokratske stranke (SDS), dok su pojedini imali lično oružje. Prema njegovim riječima, mještani Bradine nisu bili vojno angažovani, niti su imali formacije.

Odbrana je svjedoku predočila rješenje Ministarstva rada Republike Srpske od aprila 2010. u kojem se navodi da je Kuljanin evidentiran kao vojnik Teritorijalne odbrane (TO) Bradina. Svjedok je kazao da je to napisano kako bi ostvario svoja prava zbog onoga što je preživio prilikom zarobljavanja.

Kuljanin je posvjedočio da se 25. maja 1992. godine desio veliki napad na Bradinu iz pravca mjesta Repovci, te da su počela ubijanja i ranjavanja. On je tada otišao oko 500 metara od svoje kuće u mjesto Kraljevac, gdje se, prema njegovim riječima, desio oružani sukob i tada je ranjen u predjelu stomaka.

Prilikom unakrsnog ispitivanja, Odbrana je svjedoku predočila izjavu iz istrage kada je rekao da je 25. maja bio na odbrani sela i da se pucalo sa obje strane. U tom zapisniku je navedeno i da su mještani pružali oružani otpor i da je u tim trenucima ranjen. Svjedok je potvrdio ove iskaze.

Uz pomoć prijatelja, kako je rekao na Sudu, otišao je do ambulante, gdje su mu ljekari previli ranu, a potom je noć proveo u kući pored gdje su bili žene i djeca. Naredni dan, prema njegovom kazivanju, muslimanska vojska je ušla u Bradinu i razdvojila muškarce od žena i djece.

“Mene su našli u skloništu. Smogao sam snage da se podignem. Izašao sam i stao u neki špalir od muškaraca. Tu je počelo premlaćivanje i potom smo krenuli pješke prema tunelu, prema selu Šunj. Tu je bila muslimanska vojska i s jedne i druge strane. U špaliru je bila kolona Srba. Ja sam dobio jake udarce i izgubio sam dva prednja zuba. (…) Vojska nas je tukla i ubacivala u kamion”, opisao je svjedok, dodavši da su tada odvezeni u logor “Musala” u Konjicu.

U “Musali” su, kako je naveo, muškarci ponovno udarani svim i svačim. U sportskoj dvorani su se dešavale strašne stvari, kazao je on, dodavši da je jedan čovjek preminuo. Nakon dva do tri sata, Kuljanin je naveo, kamionima su odvezeni u logor “Čelebići”, u atomsko sklonište “Devetka”, gdje su također tučeni.

Prema njegovom sjećanju, poslije nekoliko dana odvedeni su u školu “3. mart” u Konjicu.

“Tu su bila strašna premlaćivanja i strahote. Ubacivali su neke bombe, a mi smo mislili da će eksplodirati (…) Nisam imao nikakvu medicinsku pomoć. Došli su i rekli da je formiran stacionar. Kada sam prebačen tamo, nisam liječen, nije bilo zdravstvene njege. Pero, koji je držao kafanu na Bradini, umro je u stacionaru”, prisjetio se svjedok, dodavši da je nakon nekoliko dana zatvoren u objekat “Šestica”, koji je u sklopu logora “Čelebići”, kao i da su jedan dan skinuti goli i prskani “jakim šmrkom” u predjelu bubrega i glave.

Kazao je da je Željko Klimenta prozvan da izađe iz objekta, nakon čega su čuli pucanj, ali nisu ništa mogli vidjeti.

Iz “Čelebića” je, naveo je, prebačen u “Musalu”, odakle je 9. marta 1993. godine razmijenjen na sarajevskom aerodromu. Svjedok se nije mogao izjasniti zašto se u njegovoj ljekarskoj dokumentaciji navodi da je godinu i po bio zatvoren u logorima.

Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba TO-a u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.

Suđenje se nastavlja 29. januara.