Ramić Ćamil i ostali: Polomljena rebra

Tužiteljica Marijana Čobović pročitala je dva iskaza Branka Šimšića, koji je izjavio da je u septembru, odnosno oktobru 1992. godine zarobljen u selu Meremišlje u opštini Višegrad sa još tri pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS).

On je rekao da su odvedeni u Međeđu, gdje su zatvoreni u podrum jedne kuće i dva i po mjeseca tučeni. Šimšić je naveo da je sedmi ili osmi dan po zarobljavanju preminuo jedan od zarobljenih, a čuo je da su njegovo tijelo bacili u Drinu.

Svjedok je u istrazi izjavio da su kasnije prebačeni u podrum jedne zgrade u Goraždu, gdje su ispitivani i takođe udarani, ali “slabo” u odnosu na ranije.

Kako je naveo, dešavalo se da hranu ne dobijaju po nekoliko dana, i da je bila velika hladnoća jer su prozori bili polomljeni. Kazao je da se jedan od zarobljenika razbolio i umro 6. januara 1993. godine.

Šimšić je rekao da su odatle prebačeni u zgradu ZOIL-a (Zavod za osiguranje imovine i lica), gdje je zamjenik bio Himzo Selimović. Naveo je da je dovedeno još zarobljenika iz Rudog i Čajniča. Prema iskazu svjedoka, bilo je prijetnji i psovki, ali su uslovi bili “podnošljiviji”.

Svjedok je kazao da je razmijenjen 6. jula 1993. godine. Naveo je da mu za devet mjeseci zatočeništva nijednom nije omogućeno da se okupa i da je sa 96 kg smršao na 42 kilograma. Po izlasku iz zarobljeništva, kako je rekao, na snimku je otkriveno da ima četiri polomljena rebra.

Tužilaštvo BiH tereti Ćamila Ramića, Mehmedaliju Topalovića, Himzu Selimovića i Ramiza Mićivodu za zločine nad ratnim zarobljenicima u periodu od 1992. do 1994. godine, a Mehmeda Dobraču za zločine počinjene 1995. nad civilima i ratnim zarobljenicima na području Rogatice i Goražda.

Prema optužnici, Ramić je bio načelnik za bezbjednost Općinskog štaba Teritorijalne odbrane (TO), a kasnije pomoćnik komandanta za bezbjednost Višegradske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), dok je Topalović bivši pripadnik ABiH. Selimović je bio pripadnik organa bezbjednosti i kasnije pomoćnik komandanta Istočnobosanske operativne grupe (IBOG) za bezbjednost, a Mićivoda zamjenik komandira čete Vojne policije IBOG-a. Dobrača je, prema optužnici, bio zvaničnik i pomoćnik komandanta za bezbjednost 81. divizije Armije RBiH.

Selimovićev branilac Slaviša Prodanović kazao je da bi svjedoka Šimšića pitao odakle mu informacija da je Selimović bio zamjenik. Takođe bi ga pitao da li je tačno da se sa Selimovićem sreo nekoliko puta nakon rata i da ga je supruzi predstavio kao prijatelja. Branilac bi pitao svjedoka i da li mu je Selimović 2006. godine pomogao da obavi medicinska snimanja bez novčane naknade, kao i prilikom dobijanja vize za sina.

U spis je uložen zapisnik o saslušanju Šimšića iz 2009. godine, ali Vijeće za sada nije prihvatilo iskaz za koji je tužiteljica rekla da je 1994. dat istražnom sudiji Osnovnog suda u Višegradu.

Odbrane su prigovorile na zakonitost ovog zapisnika. Ramićeva braniteljica Vasvija Vidović je kazala da lice potpisano kao istražni sudija nikada nije radilo u Osnovnom sudu u Višegradu i da je bilo pripadnik državne bezbjednosti i izvjesnog komiteta iz Srbije. Osim toga, kako je dodala, na zapisniku je pečat iz Srbije.

Predsjedavajuća Sudskog vijeća Minka Kreho rekla je tužiteljici da naknadno pribavi ovjeru zapisnika u BiH.

Tužilaštvo je pročitalo iskaz Radoja Stanišića, koji je kazao da je zarobljen u januaru 1993. godine, kada je i ranjen. Dodao je da su njega i druge zarobljenike udarali.

Svjedok je rekao da je odvezen u Dom zdravlja u Goražde, gdje su bile strane TV ekipe i gdje je doktor kazao: “Vidite kako mi liječimo četnike kad ih zarobimo.”

Nakon ukazivanja pomoći, kako je dodao, prebačen je u sobu i “jedino su se za tih devet dana prema meni ponašali kao prema čovjeku”.

Stanišić je rekao da je poslije prebačen u objekat, gdje je ispitivan. Rekao je da je bio u bolovima i da je rijetko vođen u bolnicu, te da mu se noga inficirala.

Suđenje se nastavlja 23. decembra.