Zoran Terzić, nekadašnji zamjenik komandanta bataljona Vojne policije Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), koji je saslušan putem videolinka iz Beograda, rekao je da su vojni policajci sprovodili zatvorenike u kasarni kada su išli na ručak i do toaleta, ali da ih nikada nisu ispitivali, već je to radio organ bezbjednosti.
“Oni su nama dovezeni u Bileću, da li s nevesinjskog, gatačkog ili dubrovačkog ratišta, kao i ljudi koji su zatečeni s naoružanjem. Mi nismo išli po njih. Kod nas su dovedeni na čuvanje i mi smo ih čuvali”, kazao je svjedok.
Prema njegovim riječima, zatvorenici su bili smješteni u učionicama za školovanje oficira, jeli su istu hranu i spavali na istim krevetima kao i vojnici, a jedina razlika je, po svjedoku, bila što su na prozorima imali rešetke.
Negirao je da je ikada na nekom od zatvorenika vidio neke povrede, niti mu se neko od njih žalio.
Za Bošnjaka je rekao da je bio s njim u Vojnoj policiji, da s njim nikada nije imao problema i da je izvršavao svaki zadatak koji je dobio.
Bratoljub Brkljača, drugi svjedok Bošnjakove Odbrane koji je saslušan videolinkom, kazao je da je radio u garnizonskoj ambulanti u kasarni i da su zatečena lica dolazila u pratnji te da se sjeća da ih je pregledao sedam ili osam, i svi su tretirani kao pacijenti.
Istim videolinkom je saslušan i Gojislav Savović, svjedok Odbrane Midoraga Grubačića i bivši operativac krim-službe u Vojnoj policiji, koji je za kasarnu rekao da se nije radilo ni o pritvoru ni o zatvoru, već o privremenom smještaju, i da je na obzebjeđivanju tih lica radilo četiri do šest vojnih policajaca.
“To su bila lica uhvaćena s naoružanjem ili oni koji su spremali zavjeru protiv sistema”, kazao je svjedok, koji je naveo da do njega nisu dolazili izvještaji da su ta lica maltretirana.
Tužilaštvu je ovaj svjedok pojasnio da su postojale informacije od muslimanskog stanovništva da su pripremali zavjeru i da je postojao spisak za likvidaciju koji je pronađen.
Bošnjaku i Grubačiću se sudi skupa sa Milošem Mavrakom i Ilijom Đajićem za učešće u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj kasarni “Moše Pijade” u Bileći, kao i za to što su omogućavali drugima da ulaze i udaraju zatvorenike. Bošnjak je, prema optužnici, bio pripadnik Sedmog bataljona Vojne policije VRS-a i obavljao je dužnost komandira straže, a ostala trojica bili su stražari, također pripadnici VRS-a.
Predrag Radović, svjedok Džajićeve Odbrane, izjavio je da je optuženog upoznao u maju 1992. u bilećkoj kasarni i da su Vojnu policiju zajedno napustili sredinom jula iste godine, kada su se pridružili Bilećkoj brigadi.
U kasarni, kako je naglasio, nije bilo fizičkog maltretiranja zatvorenika, osim što su jedne noći međusobno incident napravili civili koji su dovedeni iz Gacka, da je u tom objektu u oficirskim prostorijama bila smještena zarobljena medicinarka Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kojoj se do razmjene ništa nije desilo.
“Da nije bilo bataljona Vojne policije, svašta bi se desilo. Nismo nikoga sprovodili, radi samo ono što ti kažu”, rekao je svjedok.
Izjavio je da osim Džajića poznaje Bošnjaka i Grubačića, a za optuženog Mavraka je kazao da nije bio pripadnik Vojne policije niti da je ikada ušao u kasarnu u Bileći.
U korist Džajićeve Odbrane je svjedočio i Ljubo Kurdulija, koji je ispričao da je optuženog upoznao 20. jula 1992., kada je pristupio Bilećkoj brigadi, i da su do kraja rata zajedno ostali na položajima.
Suđenje se nastavlja 3. decembra.
