Đulsuma Džuzdanović je izjavila da je njen suprug Hamdija u ljeto 1992. krenuo s grupom ljudi iz Teočaka, kako bi njihovog sina koji je bio na školovanju u Tuzli doveo kući, te da je ubrzo čula da su ih Lokanjci zarobili i ubili.
Nakon razmjene tijela, kako je rekla, prepoznala je sve stvari koje je suprug imao na sebi kada ga je zadnji put vidjela. Svjedokinja se prisjetila i da je muževa lobanja bila razbijena.
“Njegov kaiš je izvučen iz njegovih pantalona i ruke su mu njime bile naprijed vezane”, kazala je Džuzdanović.
Po odjeći koju je imao na sebi, svog supruga Sabriju prepoznala je Muhida Džuzdanović, koja je navela da se on pridružio koloni kako bi nabavio hranu za njihovo tada malo dijete, te da se ubrzo pojavila priča da su pohvatani i da godinu dana ništa nije čula, do razmjene.
Osim po odjeći, supruga je, ispričala je ona, prepoznala po jednom kraćem prstu, a ruke na svim tijelima su, dodala je, bile vezane ili žicom ili kaiševima.
Amira Hasanović je rekla da se njen suprug Velid pridružio ostalima kada su se u julu 1992. kretali iz Teočaka, pošto je njihovom djetetu bilo neophodno liječenje, da su s njim bila dva djevera, te da je kasnije, nakon što je ona napustila ovu općinu, čula da su njihova tijela razmijenjena.
Njenog supruga su, nakon prve razmjene, kako je čula, po zubima prepoznali njen djever i svekar.
Optužnica tereti Markovića za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području zvorničkog sela Lokanj u julu 1992. godine. On se tereti da je ove zločine počinio kao pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na nesrpsko civilno stanovništvo na širem području Zvornika.
Svjedok Žarko Tomić je izjavio da je u ljeto 1992. bio pripadnik jedinice u Policijskoj stanici (PS) Ugljevik, koja je radila intervencije, da su on i njegove kolege otišle u Gornju Krčinu zbog prijave da se krade stoka i da su prespavali u susjednom selu Lokanj.
On je kazao da je počela pucnjava u pravcu brda iznad kuće gdje je spavao, nakon čega su kolege koje su bile s njim otišli u pravcu šume, a on je bio ispred kuće.
“Tu sam bio sve dok nisam vidio kolegu Ivana Stevanovića i grupu vojnika kako vode desetak ljudi. Ivan mi je rekao da stanem na početak grupe i ne dozvolim da neko napravi problem tim licima, i nastavljamo put prema centru Lokanja”, kazao je svjedok.
Naveo je Tomić da je ubrzo tražio od Gorana Maksimovića, koji je s njima bio u Lokanju, da mu dâ ključeve od vozila i nekog da ga odveze nazad u Ugljevik jer je bio bolestan, što je ovaj i uradio.
Suđenje se nastavlja 9. decembra.
