This post is also available in: English
Milovanović je oslobođen krivnje da je, kao pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Skelani, 8. maja 1992. u poslijepodnevnim satima, s grupom pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih formacija, došao u selo Rešagići te učestvovao u napadu i naredio paljenje kuća bošnjačkih civila, iz kojih su žene i djeca bili primorani izaći.
Predsjedavajući Apelacionog vijeća Senadin Begtašević je u kratkom obrazloženju odluke rekao da je ocjenom provedenih i prihvaćenih dokaza utvrđeno da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo radnje koje su optuženom stavljene na teret.
“Analizom iskaza svjedoka izvodi se nedvosmislen zaključak da optuženi nije mogao izdati bilo kakvu naredbu pripadnicima SJB-a Skelani niti da je uživao bilo kakav autoritet”, naveo je Begtašević.
Svjedoci su, prema ocjeni Suda, ukazali da optuženi nije mogao izdavati naredbe i da se radilo o korektnoj osobi koja nikada ranije nije iskazivala nasilje.
Navodi svjedoka o Milovanovićevom prisustvu u Rešagićima, kako je rekao sudija Begtašević, čine niz nepouzdanosti jer su neki od njih izjavili da su čuli Slavkov glas i da ga poznaju odranije, ali, s druge strane, s njim nisu bili u stalnom kontaktu, te im Sud nije mogao pokloniti vjeru.
Nelogičnost je, prema obrazloženju Suda, da su Milovanovića vidjela samo dva svjedoka, a svi su zajedno napustili kuće Amira i Huseina Junuzagića, dok neki od njih ne spominju da je uopšte bio u Rešagićima.
“Iskazi svjedoka nemaju jaku dokaznu snagu. Brojne nelogičnosti ozbiljno dovode u pitanje prihvatljivost svjedočenja, zbog čega Vijeće nije moglo prihvatiti odgovornost optuženog”, kazao je sudija Begtašević.
Prvostepenom presudom iz februara 2019. godine Milovanović je oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza, ali je Apelaciono vijeće uvažilo žalbu Tužilaštva i ukinulo tu odluku, te se suđenje vodilo iznova.
Na ovu presudu ne postoji mogućnost žalbe.
