Matuzović i ostali: Ispomoć na utvrđivanju rezervnih položaja

Vladimir Blažanović je izjavio da je od septembra 1992. obavljao više dužnosti u komandi 104. brigade i da su imali gubitaka prilikom utvrđivanja položaja, zbog čega je bila angažovana inžinjerska satnija, koju su sačinjavali Hrvati, a koje je, kako je naveo, većinom poznavao.

“Znao sam vidjeti ljude koje ne poznajem, a kasnije sam saznao da su iz srpskog naroda. Dovedeni su na ispomoć, da rade na utvrđivanju rezervnih položaja koji su se nalazili 500 do 700 metara iza prve linije. Radili su u Grebnicama i prilikom ispaljivanja minobacačke granate s neprijateljske strane neki od tih ljudi su ranjeni”, ispričao je svjedok i naveo da nije bio u poziciji da zna gdje su bili smješteni ti ljudi.

Prema njegovim riječima, zapovjednik bataljona je bio dužan da traži angažman inžinjerske satnije i taj zahtjev je upućivao komandi brigade, a po hijerarhiji, komandant je bio nadležan za njihovo dovođenje.

Svjedok je kazao da je, po odluci o njegovom povlačenju s linije u komandu 104. brigade, pomoćnik komandanta za operativne poslove bio Marko Blažanović, da su za izdavanje zapovijedi bili zaduženi komandant, a potom načelnik štaba brigade, a u odsustvu obojice, dežurni oficir.

Ispričao je i da je on radio noćna dežurstva u komandi i učestvovao u redovnom referisanju ukoliko bi bio odsutan načelnik operativnih poslova.

Odgovarajući na pitanja Odbrane, svjedok je rekao da oficiri nisu potpisivali borbene zapovijedi, kao i da Marko Blažanović nikada nije bio komandant 104. brigade, niti je u njegovom prisustvu rukovodio referisanjima te da od njega nikada nije dobio neku zapovijed.

Kazao je svjedok i da odgovorno tvrdi kako nikada ljude koji su dovođeni kao ispomoć nije vidio da rade na prvoj liniji.

Za zločine počinjene u Orašju, optuženi su, pored Blažanovića, i Đuro Matuzović, Joso Nedić, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, zločine su počinili kao pripadnici komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te vojne i civilne policije u Orašju, a na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.

Tužilaštvo je pročitalo iskaz preminulog svjedoka Nedeljka Marića, u kojem je naveo da su ga 11. juna 1992. dvojica pripadnika HVO-a odvela u Srednjoškolski centar u Orašju, gdje su bila pritvorena sva lica srpske nacionalnosti, uključujući i žene, te da su u polovini sale bili smješteni mještani Bukove Grede.

“Svakodnevno su izvodili muškarce na ispitivanje u Donju Mahalu, a vidio sam da su se vraćali isprebijani”, stoji u iskazu svjedoka, gdje se dalje navodi da je u augustu 1992. i on prebačen u školu u tom mjestu, da je vođen na kopanje rovova i da je tom prilikom ranjen iz vatrenog oružja, a nakon liječenja u Vinkovcima vraćen je u logor.

U izjavi stoji da je jedan od muškaraca izveden, a kasnije nađen obješen u kupatilu, da je bio zatvoren Rajko Stojnić iz Prijedora, koji je uhvaćen na granici, a koji je jedne prilike izveden i više se nije vratio. Svjedok je kazao da je čuo da su ga ubili, kao i da je mučena grupa zarobljenih vojnika iz Vukovara.

Kao one koji su psihički i fizički zlostavljali zatvorenike, u iskazu je svjedok spomenuo policajce, između ostalih, Matu Rakijicu, Amazonku i Kemija, za kojeg je rekao da njega lično nije tukao, ali da jeste druge, od kojih je to i čuo.

Nastavak suđenja je 20. novembra.