Senad Jašarspahić je ispričao da je u proljeće 1992. godine predsjednik Ratnog predsjedništva Kakanj sazvao sve oficire s tog područja da se uključe u Teritorijalnu odbranu (TO). Kako je kazao, Općinski štab TO-a Kakanj je vršio obuku.
Prema njegovim riječima, iz štaba je došla naredba da se organizuju dvije jedinice gdje će se javljati dobrovoljci, dodavši da je oko 196 boraca izabrano i da su formirane dvije čete. Naveo je da je Ibrahim Hukić bio na čelu Prve čete, dok je on bio na čelu Druge čete.
Nakon formiranja četa, rekao je svjedok, 23. maja su premješteni u Osnovnu školu u Brezi, a potom je Prva četa otišla u Rudnik “Breza”, dok je njegova četa pripojena Odredu “Sretno”, te su izmješteni u selo Vlahinje. Komandant Odreda “Sretno”, kako je kazao, bio je Džemal Hadžić, koji je bio njegov neposredni nadređeni.
“Svaki dan i noć su bila granatiranja. Znali smo da nas iz rejona Čemerno konstantno gađaju. Došli su obavještajni podaci s jasnom lokacijom granatiranja (…) Mi smo 5. juna crtali, planirali na karti plan napada na haubice na Čemernu (…) Taj dan sam ranjen. Jedna od granata je pala blizu mene”, posvjedočio je Jašarspahić, koji je prevezen u bolnicu u Brezi, a potom u Visoko, i na liječenju je bio narednih nekoliko mjeseci.
Pojasnio je da su na Vlahinju u njegovoj četi bili, između ostalih, Zehrudin, Salih, Benjamin, Haris, Muris i Senad Sikira, te Džemal i Sedin Smolo.
Svjedok je naveo da su u okviru njegove čete bila tri voda i četvrti koji je bio prateći. Kako je rekao, komandir Drugog voda je bio Teufik Turudić.
“Nakon mog ranjavanja čuo sam da je Teufik preuzeo funkciju komandira čete”, dodao je svjedok, te pojasnio da bi, po pravilima službe, komandir Prvog voda trebao zamijeniti komandira čete.
Ahmetspahić je naveo da je čuo “polulovačke” priče o napadu na Čemerno. Prema njegovim riječima, čuo je da je na Čemernu ranjen Turudić, neko od Sikira, a da je Rahman Kovač poginuo nakon što je žena “heklerom” pucala iz štale. Za ženu koja je pucala iz “heklera” čuo je da je poginula u razmjeni vatre.
Nezvanično je saznao da su nakon akcije na Čemerno haubice “djelimično neutralisane”, odnosno da nisu skroz uništene, ali da nisu mogle dejstvovati.
“Čuo sam da se Durak hvali da je zauzeo Čemerno. To sam čuo nekoliko godina nakon rata”, dodao je svjedok.
Odgovarajući na pitanja Odbrana, svjedok je kazao da naredbu za izvršenje akcije Hadžić nije izdao, ali da su vjerovatno razgovarali o njoj, rekavši da Teufik nije učestvovao u planiranju akcije i da je pitanje je li uopće imao te informacije.
Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije – Hadžića, Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehrua Ganića – da su u junu 1992. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.
Optuženi su da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.
Na današnjem ročištu Tužilaštvo BiH je pročitalo zapisnik iz istrage svjedokinje Željke Pantić, koja je u međuvremenu preminula. U istrazi je navela da je početkom rata iz Podlugova s djecom došla kod oca u Čemerno jer tu, u to vrijeme, nije bilo granatiranja. Izjavila je da je 10. juna 1992. godine u jutarnjim satima iz sela Koritnik krenuo “oružani napad muslimanskih snaga” na Čemerno.
“Mi smo se sakrili u obližnju pećinu, tu smo ostali dok nije došla Vojska Republike Srpske i spasila nas. (…) Krenuli smo prema Okruglici, i dok smo prolazili kroz selo, vidjela sam 30 mrtvih tijela, od kojih sam neke poznavala, dok druge nisam mogla prepoznati jer su bili prekriveni, a i sklanjala sam pogled. (…) Kasnije sam čula da su to učinili Armija BiH i mudžehedini”, stoji u zapisniku iskaza svjedokinje.
Suđenje se nastavlja 7. novembra.
