Paravac i ostali: Granatiranje i ubistva u dobojskoj Čaršiji

Nađa Šerić kazala je da je radila u policiji na registraciji vozila do 1. maja 1992. godine. Govorila je o podjelama, formiranju rezervnih stanica i držanju punktova. Rekla je da su na imovinu pojedinih Bošnjaka bačene bombe i da su u Mjesnoj zajednici Čaršija odlučili da organizuju čuvanje straža. Izjavila je da su imali nešto pištolja, lovačkih pušaka i bombi.

Svjedokinja je navela da je 2. maja, preko razglasa na vozilu, upućen poziv da se preda oružje, uz ultimatum da će u suprotnom biti granatirana Čaršija. Kako je kazala, uslijedilo je granatiranje Čaršije i vidjela je tenkove, kao i granate koje padaju na džamiju. Dodala je da je i nekoliko kuća gorjelo.

Šerić je posvjedočila je sa porodicom i komšijama bila kod rođaka u podrumu kada su došli vojnici koji su se predstavili kao “niški specijalci” i rekli im da im oni neće ništa “ako neće ovi vaši”. Kazala je da je ranije čula da jedinica izvjesnog Todića pokriva područje gdje je živjela.

Prisjetila se da su došla trojica i izvela njenog rođaka, a potom su tražili “Nađinog muža”, kojeg su takođe izveli. Ona je navela da bi razumjela da su tražili nju jer je “lajala, radila opstrukcije i bila se za suverenu BiH”, ali da nije bilo razloga da traže njenog supruga Faika.

Svjedokinja je rekla da je tog dana ubijen njen suprug, kao i još šest ljudi. Od djevera je saznala da je muž imao dvije prostrjelne rane i da je bio zaklan.

Šerić je kazala da su bili kod prijetalja i da su joj sestre rekle da se na punktovima vojska raspituje za nju, te je 10. maja odlučila da se preda kako ne bi ugrozila svoju maloljetnu djecu i druge članove porodice.

Kako je izjavila, otišla je u policiju i sekretarica Bjeloševića se pojavila sa odlukom o pritvoru, nakon čega je prebačena u zatvor. Kazala je da nije vidjela ko je potpisao tu odluku.

Prema njenim riječima, u logoru su bili i drugi ljudi, koji su, kako je čula iz samice, udarani. Ispričala je kako je premlatila grupa, udarajući je pendrecima, kundacima, šakama, bokserima… Navela je da je bila sva crna po tijelu i da je danima poslije padala u nesvijest.

Šerić je rekla da je jednom vođena na ispitivanje u Državnu bezbjednost, te da je osuđena na deset mjeseci za držanje oružja i radio-stanice. Puštena je poslije pet mjeseci, odnosno 153 dana.

Ona je svjedočila na suđenju Borislavu Paravcu, Andriji Bjeloševiću i Milanu Saviću, optuženim da su u periodu od početka maja 1992. do kraja 1993. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Na teret su im stavljeni napadi vojske, policije i paravojnih formacija, prilikom kojih su civili ubijani i zarobljavani te odvođeni u logore na više lokacija na području Doboja, kao i progon stanovništva s područja Doboja i Teslića.

Prema optužnici, Paravac je bio predsjednik Kriznog štaba, Bjelošević načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, a Savić njegov zamjenik.

Odgovarajući na pitanja Odbrane Bjeloševića, Šerić je kazala da je u Čaršiji takođe postojao punkt, ali je negirala da je u tom naselju došlo do oružanog sukoba. Na sugestiju branioca Slobodana Cvjetića da je u Čaršiji prvi poginuo policajac, ona je rekla da tada niko nije stradao osim sedam mještana.

Ona je kazala da je čula da se vojska raspituje za nju, ali da je otišla u policiju jer je smatrala da su oni “poslali spiskove”.

Nastavak suđenja je 5. novembra.