Marković: “Momak, vjeruj da će ih pobiti”

Ivan Stevanović, bivši policajac, ispričao je da je u Centru javne bezbjednosti (CJB) Ugljevik u aprilu 1992. godine interno oformljen Interventni vod, čiji je komandir bio Goran Maksimović, dodavši da se on u maju priključio tom vodu.

Prisjetio se jula 1992. godine, kada se Interventni vod okupio ispred zgrade policije, gdje im je Maksimović kazao da idu u selo Gornja Krčina. Po dolasku u to selo, pojasnio je svjedok, podijelili su se u tri grupe, sa zadatkom pravljenja linija i zasjeda zbog krađe stoke.

On je, kako je rekao, s grupom policajaca otišao u selo Lokanj, te je tu prenoćio u kući izvjesnog Radivoja. Ujutro, pojasnio je, probudila ih je uzbuna i pucnjava na liniji sela. Tada su, kako je opisao, stanovništvo, vojska i policija krenuli prema raskrsnici.

Stevanović je posvjedočio da ih je Maksimović rasporedio u dvije grupe, te je svjedok otišao u rov koji je bliži selu. Kroz deset minuta, kako je kazao, rubom šume se čula borba.

“Vidimo kolonu, tri metra, uniformisanih u lovačku, civilnu zaštitu, teritorijalnu odbranu i civile. Ide kolona, a iza njih borba se vodi. Pognuti izlaze… Vidio sam da prolaze kroz visoku travu… Mještani predlažu da presiječemo tu kolonu, da izbjegnemo pucnjavu”, izjavio je svjedok, dodavši da se on sa svojom grupom popeo na brijeg kroz travu.

Kada se popeo, rekao je, vidio je “tri mrtva muslimana u civilnoj zaštiti”, te je u tim trenucima vojska napravila obruč i iz gustog rastinja su počeli da izvode ljude iz kolone. Tada kod ljudi iz kolone nije primijetio oružje.

“Skupljeni su, niko ništa ne poduzima. Dvojica srpskih vojnika su ih počeli maltretirati. Natjerani su da sjednu, kleče, čime je smanjena mogućnost za bjekstvo. Prilazila su dva-tri vojnika, udarali ih nogom, šutali… Nisam vidio da su bili svezani… Počeo je pretres i neko je pronašao tomblon i počeo je haos. Ja sam tad dva ili tri hica ispalio u zrak i situacija se smirila”, ispričao je svjedok, dodavši da mu je Radivoje Đorđić kazao: “Momak, vjeruj da će ih pobiti.”

Kako je rekao, on je tada najmanje 12 civila doveo do čitaonice u selu Lokanj, a vojska je ostala da ih čuva. Naveo je da mu nije poznato šta se desilo s njima, niti s civilima koji su ostali u šumi. Kazao je da se više ni metak nije čuo.

On je svjedočio na suđenju Miroslavu Markoviću, koji je optužen za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području zvorničkog sela Lokanj u julu 1992. godine. Prema optužnici, on je bio pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

Na današnjem suđenju saslušana su tri svjedoka koja su govorila o ubistvima svoje braće. Mevludin Hasanović je izjavio da su mu tri brata – Šemsudin, Ferid i Velid – ubijeni u julu 1992. u selu Lokanj.

“Bili su u civilnoj odjeći. Šemsudin je imao SMB džemper. Taj dan kada su otišli, došla je vijest da su pohvatani. Dugo se poslije nije znalo šta i kako. Kada su razmijenjeni konačno smo vidjeli da nisu preživjeli”, rekao je Hasanović.

Džemsudin Ikanović je naveo da je njegov brat Zijad iz Teočaka krenuo šumom prema slobodnoj teritoriji, a ubrzo nakon toga su dobili informaciju da se čula pucnjava i da je kolona uhvaćena. Njegov brat je, nakon razmjene 76 tijela, sahranjen u Teočaku.

Svjedok Isak Haračić je kazao da je Teočak bio u okruženju te da je njegov brat Hajrudin 13. jula 1992. godine krenuo prema Tuzli po hranu. Tog dana je i saznao da su pobijeni, rekao je on.

Suđenje se nastavlja 18. novembra.