Bogdanović i ostali: Tražili da odu iz Janje

Svetozar Mihajlović, koji je od sredine 1994. godine bio predsjednik Izvršnog odobra Skupštine opštine Bijeljina, izjavio je da je na području opštine prije rata živjelo oko 97.000 stanovnika, a u samom gradu Bijeljini 34.000.

On je dodao da je po dolasku ljudi s drugih područja BiH i Hrvatske taj broj udvostručen i da su opštinske vlasti morale rješavati probleme njihovog smještaja i zbrinjavanja.

Prema njegovim riječima, 1994. dolazi do najvećeg odlaska Bošnjaka iz Bijeljine i Janje, možda i zbog straha od dolaska tolikog broja ljudi i osjećaja nesigurnosti.

“I mene su neki pitali šta da rade, jer je među tim ljudima bilo i nekih frustriranih, sa teškim pričama… da ne naprave neke probleme”, kazao je Mihajlović, koji je svjedočio na poziv Odbrane Ljubiše Ikića.

On je rekao da je veći broj stanovnika Janje tražio da ode autobusima, jer su se osjećali bezbjednije u većoj grupi.

Svjedok je kazao da su svima isplaćivane simbolične penzije, te da su radile škole i zdravstvene ustanove.

Mihajlović je potvrdio da je za potrebe izgradnje kompleksa Vladičanskog dvora izuzeto zemljište, većinom Bošnjaka. Dodao je da je po odluci opštinskih organa za to isplaćena naknada, a da su sredstva onih koji nisu bili tu deponovana na sudu.

Svjedok je rekao da je prije Izvršnog odbora bio direktor u preduzeću “Duvan” i da nije bio stranački angažovan. Nabrojao je kolege bošnjačke nacionalnosti koje su radile u toj firmi i za vrijeme rata.

On je kazao da je incidenata u Bijeljini i Janji bilo, ali da nisu bili širih razmjera.

Za učešće u nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje, optuženi su, osim Ikića, Zoran Bogdanović, Milan Đokić, Branislav Trišić, Zoran Tanasić, Žarko Milanović, Mladen Krajišnik, Savo Mršić, Milivoje Čobić i Milan Marković. Prema optužnici, oni su bili komandiri i pripadnici aktivnog i rezervnog sastava stanice milicije u Janji.

Oni su optuženi za zločin protiv čovječnosti zbog učešća u progonu bošnjačkog stanovništva u Janji u okviru širokog i sistematičnog napada na području opštine.

Tužioca Edina Muratbegovića interesovali su događaji iz aprila 1992. godine. Mihajlović je izjavio da je vidio barikade koje su bili postavili Bošnjaci, a poznato mu je da je bila i srpska barikada.

Rekao je da je čuo za dolazak Željka Ražnatovića Arkana u Bijeljinu, kao i da je za prva dva dana aprila ubijeno 48 ljudi, uglavnom Bošnjaka, te pet Srba i jedan Hrvat.

On je kazao da je čuo da je Arkan išao u Janju i da su vođeni pregovori sa predstavnicima Mjesne zajednice i Stranke demokratske akcije (SDA) da bošnjačko stanovništvo vrati oružje koje im je bilo podijeljeno.

Na pitanje Muratbegovića da li su vođeni pregovori sa Srbima o vraćanju oružja, Mihajlović je rekao da mu to nije poznato.

On je kazao da je čuo za ubistva u Bijeljini i nakon aprilskih događaja, što su, prema njegovim riječima, “uradili neki sa strane, i što je cijela Bijeljina osudila”. Za ubistva u Janji, kao i privođenja, premlaćivanja i zatvaranja, nije čuo.

Na pitanja Bogdanovićeve braniteljice Tatjane Savić da li mu je poznato da su za ubistva Bošnjaka sprovedene istrage i u većini slučajeva donesene osuđujuće presude, Mihajlović je rekao da zna da su podnesene prijave.

Kazao je da je čuo da je u aprilu bilo bošnjačkih snajperskih gnijezda u gradu, kao i da je najviše stradalih bilo u blizini barikade koju su bili postavili.

On je rekao i da su se Bošnjaci počeli vraćati u Bijeljinu odmah nakon rata.

Nastavak suđenja je 26. septembra.