Prijedorski ratni logor biće pretvoren u centar za mir

“Vidite onu zgradu na uglu? To je gradska škola. Tamošnji učitelj me je poznavao od kad sam bio dijete. Kasnije je postao jedan od mojih čuvara u Omarskoj.”

Kemal Pervanić priča svoju priču dok vozi po Omarskoj, naselju sa oko 3.200 stanovnika u blizini Prijedora na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Dok vozi, pokazuje gdje žive lokalni doktori, mesari, poštari i građevinci, a svi su oni vodili ratni logor Omarska dok su služili u Vojsci Republike Srpske (VRS), skupljajući i zatvarajući svoje komšije samo zato što su bili Muslimani.

Pervanić je bio jedan od zarobljenika svojih komšija tokom 73 dana.

“Psihički, svaki se dan činio kao cijela vječnost – jer nikad nisam znao da li će me ubiti u sljedećih nekoliko minuta”, prisjeća se on.

Pervanić je prošao dug i mukotrpan put oporavka, ali sada, u 2019. godini, on je osnivač i glavna pokretačka snaga iza “Mosta mira“, međunarodne organizacije koja se trenutno fokusira na izgradnju mira u Bosni i Hercegovini, posebno među mladim ljudima.

Prošle sedmice je “Most mira” održao jedan od svojih vodećih događaja, “Projekat izgradnje mira”, koji je doveo grupu mladih osoba dobi između 18 i 30 godina u Pervanićevo rodno selo Kevljani u blizini Omarske.

Godišnjem događaju koji traje jednu sedmicu prisustvuju ljudi iz Bosne i Hercegovine i inostranstva, koji razgovaraju o širokom spektru izazovnih i složenih tema. Glavni je cilj da oni odu sa dubljim razumijevanjem istorije tog mjesta, ali i vizijom kako da se prevaziđe raskol koji je sukob ostavio iza sebe.

Ključan je ambijent: ovogodišnji “Projekat za izgradnju mira”, uglavnom se odvijao u društvenom centru u Kevljanima. Zgrada se nalazi tačno pored fudbalskog stadiona gdje su Srbi iz susjednog sela skupili sve lokalne muškarce Bošnjake tokom rata.

Pervanić se prisjeća kako je manja grupa bila odvedena u osnovnu školu odmah pored stadiona, gdje su mučeni.

“Prozori su bili širom otvoreni jer mislim da su oni htjeli da mi čujemo udarce i lomljavu i vrisku ljudi”, kaže Pervanić.

Potom je ta grupa ljudi odvedena iz škole i nikada se nije vratila. Pervanić se okreće i pokazuje na kuću na drugom kraju ceste, gdje stado ovaca lijeno leži u sjeni ogromnog obližnjeg drveta.

“Vidite onu bijelu kuću?”, pita.

“Taj čovjek [koji tu stanuje] je preživio. Niko drugi.”

“Nije bilo dijaloga”

Nakon rata, Pervanić, autor knjige pod naslovom “Dani ubijanja: Moj put kroz bosanski rat”, i producent dokumentarnog filma “Lijepo selo”, nastanio se u Velikoj Britaniji, gdje je stekao zvanje magistra u oblasti rješavanja konflikta na Bradforskom univerzitetu.

Trebale su mu godine prije nego što se vratio u Kevljane.

“Prvi put sam došao 2002. godine. Bila je to velika trauma. Došao sam da razgovaram sa učiteljem koji me mučio i da pokušam shvatiti kako je moguće da jedan pravi intelektualac poput njega postane dio svega toga”, prisjeća se on.

Njegova druga posjeta kući je planirana tri godine poslije, ali ovog puta Pervanić je imao plan da sa sobom dovede grupu od deset britanskih studenata na studijsko putovanje.

“Tada sam shvatio da su najveće žrtve rata bile generacije rođene tokom i nakon njega, jer su izložene svim tim pričama, tim mitovima.

To može dovesti do novog sukoba, ali, takođe, djeca to ne zaslužuju”, kaže on.

On je zajednicu zatekao podijeljenu i nespremnu da se bavi posljedicama ratnih zločina počinjenih tamo.

“Nije bilo dijaloga, razgovora. Možda kući, ali nigdje drugo. Tako da sam pomislio, trebali bismo pronaći način da približimo članove zajednice”, objašnjava on.

Pervanić i njegovi saradnici odlučili su da pripreme program namijenjen školskoj djeci koji bi koristio umjetnost kao sredstvo za povezivanje ljudi. Umjetnički festival sa pozorišnim predstavama, kreativnim radionicama i putujućom cirkuskom trupom iz Rumunije bio je inicijalni događaj “Mosta mira” organizovanog 2009.

Ali organizatori su se susreli sa problemima: “Dočekani smo sa ozbiljnim otporom. Na sastancima, direktori škola su bacali knjige na pod i govorili stvari kao ‘Samo preko mene mrtvog’”, prisjeća se Pervanić.

“Prvog dana festivala shvatili smo da je i samu djecu trebalo ubijediti da sjednu na autobus koji će ih odvesti do lokacije, a tokom prvih 45 minuta nisu se htjeli miješati jedni s drugima. Ali nakon 45 minuta, već su trčali okolo i igrali se skupa.

“Drugog dana djeca su plakala kad im je rečeno da više nema mjesta u autobusu. Pretpostavljam da su im prijatelji ispričali kako su se dobro proveli.”

Izgradnja “centra za mir”

Jedan od ključnih sudionika projekta je Nick Micinski, Amerikanac sa doktoratom političkih nauka, čiji je angažman u “Mostu mira” počeo kada je vodio fotografsku radionicu. Sada je projektni koordinator organizacije i suosnivač “Projekta za izgradnju mira”.

Micinski vjeruje da mu činenica što je stranac omogućava iskrenije razgovore sa Bosancima i Hercegovcima i čini da oni govore o najosjetljivijim temama u društvu koje je još uvijek rascijepljeno nacionalnim podjelama.

“To daje odmak i dozvolu Bosancima da o tome govore na drukčiji način. To je nešto kao, ‘Objasni mi – objasni mi zašto ne ideš u školu sa tom drugom osobom’”, kaže on.

“Nije da im stranci govore kako da riješe problem. Radi se o dodavanju jednog kritičkog pogleda jer nisi zapeo u krugu politike”, dodaje on.

Jedan važan aspekt projekta je posjeta obilježavanjima ratnih incidenata, uključujući i sjećanje na Trnopolje, najveći zatočenički kamp koji su vodili bosanski Srbi na području Prijedora.

Nekih 30.000 muškaraca, žena i djece prošlo je kroz logor Trnopolje dok je bio otvoren, u periodu od maja do novembra 1992. godine, a zatvorenici su bili mučeni, zlostavljani i ubijani.

Lokalitet Trnopolja, koji se sastoji od škole, industrijskog kompleksa i ogromnog polja koje je bilo okruženo bodljikavom žicom, sada je mjesto godišnje komemoracije na kojoj se ljudi okupe kako bi čuli prezentacije, gledali filmove i učestvovali u debatama, a tu i prenoće.

To je mučno iskustvo, ali učesnici “Projekta za izgradnju mira” žele razumjeti, bez osuđivanja.

Prema riječima Micinskog, ne radi se samo o posjeti lokalitetu i upiranju prsta u krivce nakon toga, nego više o razumijevanju kako se ta mjesta uklapaju u mnogo širi narativ.

“Ono što mi pokušavamo dodati je da je ovo jedan u istoriji drugih činova nasilja širom svijeta. Ne radi se o hijerarhiji patnji; ne radi se o [tome ko je] najveća žrtva”, kaže on.

“Most mira” sada planira uspostaviti Centar za mir u Kevljanima, koji će dizajnirati lokalne arhitekte iz Prijedora i Sarajeva uz pomoć stranih konsultanata.

Centar za mir će zamijeniti porušenu zgradu preko puta zloglasnog fudbalskog terena – bivšu kuću lokalnog doktora i prvu kuću u selu koja je srušena 1992. – savremenim mjestom za učenje, koje će takođe služiti kao lokalno sastajalište.

Čak će i građevisnki materijali imati svoju priču jer će doći sa nekih od lokacija ratnih zločina, kao što je Omarska.

“Takođe, želimo se proširiti i uključiti studente koji studiraju u inostranstvu, koji dolaze u Bosnu, kako bi dodali Prijedor na spisak mjesta koja posjećuju, jer su to sada Sarajevo, Srebrenica i Mostar. Poenta je dovesti ljude na ovo mjesto, pa ih čak i uključiti u seosku zajednicu”, kaže Micinski.

On naglašava da u Bosni i Hercegovini još postoji “strah” od suočavanja s onim što se desilo u prošlosti.

Međutim, Pervanić kaže da je optimističan u pogledu budućnosti – “ali samo ako pomognemo novim generacijama da ne ponove iste greške”.