Na poziv Odbrane Borisa Bošnjaka, Slavojka Fržović je svjedočila da se od maja 1992. zbog sigurnosnih razloga nije puno kretala. Kako je kazala, po nju i prijateljicu došli su 2. avgusta i odveli ih na ispitivanje u vojnu ambulantu u Mostaru, a potom su sa drugim ženama prebačene u “Dretelj”. Procjenjuje da je tamo bilo 30 do 40 žena i da su stalno dovođene nove. Rekla je da su bile iz Mostara, Čapljine i Stoca, i da su sve bile srpske nacionalnosti.
Fržović je kazala da je bila pomoćna kuvarica i da je sa još tri žene bila angažovana u kuhinji u kasarnama, a da su svi ostali iz “Dretelja” prebačeni u “Heliodrom” u septembru.
Na pitanje tužioca Adisa Nuspahića ona je odgovorila da su na desnoj, ali i lijevoj obali Neretve u Mostaru bile hrvatske snage. Čije su jedinice bile u dijelovima grada Sjeverni i Južni logor, nije mogla reći.
Za progon civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti iz opština Gacko, Nevesinje, Stolac, Mostar i Bileća, s Bošnjakom su optuženi Miloš Mavrak, Miodrag Grubačić i Ilija Đajić.
Na teret im je stavljeno da su učestvovali u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj kasarni “Moša Pijade” u Bileći, te da su omogućavali drugima da ulaze i udaraju zatvorenike. Prema optužnici, oni su, kao pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), obavljali dužnost stražara.
Na ovom ročištu je svjedočila i Anita Tabaković, sestra optuženog Bošnjaka, koja je kazala da su odrasli u teškim životnim okolnostima sa samohranim ocem.
Kako je rekla, Bošnjak je otišao na odsluženje vojnog roka početkom ljeta 1991. godine. Kazala je da je, kao 11-godišnja djevojčica, ostajala sama u stanu jer joj je otac odlazio na liniju, a brat bio u kasarni u Bileći. Kako je navela, obilazio bi je kad je mogao.
Na pitanje braniteljice Nine Kisić da, nakon određenih navoda svjedoka Tužilaštva, opiše kako je optuženi tada izgledao, svjedokinja je rekla da je imao smeđu kovrdžavu kosu. Kazala je i da se nije bavio sportom i da nikada nije živio u Vogošći.
Nastavak suđenja je zakazan za 3. septembar.
