Zdravko Bojić, nekadašnji pripadnik Lokanjske čete Vojske Republike Srpske (VRS), prisjetio se da se 14. jula 1992. godine, nakon što se začula pucnjava, iz svoje kuće uputio prema Karauli, gdje je inače držao stražu, te da je po dolasku do stražarskog mjesta našao poginulog civila.
Svjedok je kazao da su počeli dolaziti i ostali pripadnici jedinice, da je tu bila policija iz Ugljevika, kao i da je u blizini, pored potoka, vidio 40 do 60 zarobljenih ljudi, među kojima je bilo žena i djece. Kako je rekao svjedok, čuvao ih je njegov poznanik iz Lokanja.
“Našao sam spisak i vidio da je 120 ljudi bilo u toj grupi. Stajalo je i da je prvih 40 naoružano. Spisak sam dao nekome iz Lokanja. Nalazili su ljudi poslije nešto pištolja i lovačkih pušaka”, kazao je svjedok, koji je naveo da je potom otišao u pretres šume.
Po povratku kući, kako je rekao, ispred komande u Lokanju vidio je desetak zarobljenika, koje je u unutrašnjosti objekta ispitivao neko iz policije, a potom su iz Zvornika došla dva autobusa i jedan od njih je odvezao žene i djecu, što je svjedoku ispričao vozač.
Tužilaštvo mu je predočilo dio iskaza iz istrage u kojem je naveo da je od stanovništva Lokanja saznao da su policajci i neki od mještana poveli civile do crkve u Lokanju te ih ubili, što je ocijenio tačnim i dodao da je čak i vidio grobnicu pored crkve.
Odgovarajući na pitanja Odbrane, svjedok je kazao da je u šumi došlo do presijecanja kolone, odnosno trase kretanja, i da je sukob izbio zato što su došli iza leđa tri stražarska mjesta koja su držali mještani Lokanja.
Optužnica tereti Markovića za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području zvorničkog sela Lokanj u julu 1992. godine. On se tereti da je ove zločine počinio kao pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade VRS-a, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na nesrpsko civilno stanovništvo na širem području Zvornika.
Slavko Mirković, bivši rezervni policajac Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ugljevik, rekao je da je ova stanica imala jedinicu za intervenciju, u kojoj je ovaj svjedok bio, te je kazao da je ugljevička policija u Lokanj došla iz Krčine, gdje su namjeravali prespavati prije nego se vrate kući.
Mirković je rekao da se s kolegama uputio prema šumi kada su začuli pucnjavu, da su naišli na starijeg ranjenog čovjeka, kojeg su prebacili iz sela, kao i da je ispred čitaonice u Lokanju “vidio desetak zarobljenih muslimana”, da ne zna ko ih je ispitivao, ali da je kasnije čuo da su ubijeni.
Milan Ilić, još jedan pripadnik jedinice za intervenciju SJB-a Ugljevik, kazao je da su on i njegove kolege iz šume vodili do čitaonice u selu jednog ili dvojicu zarobljenih muškaraca, žene i djecu, te da je iza njih došla još jedna grupa zarobljenih.
Svjedok Ferid Džuzdanović je rekao da je 14. jula 1992. od pola puta iz Teočaka bio na čelu kolone od 120 do 130 ljudi koji su krenuli po hranu i lijekove, da su svi bili civili, kao i da su on i još jedan od muškaraca bili naoružani.
Kolona se, prema njegovim riječima, podijelila kada je došlo do druge pucnjave, nakon koje je, kako misli, stradalo 67 ljudi.
“Sa mnom je bilo 29 ljudi koji smo prvi izašli u Vitnicu. Poslije ih je bilo još 15, a sutradan dvoje. Vratio sam se u Teočak istim putem, tražili smo civile koji nisu izašli, ali nikog nismo vidjeli”, kazao je svjedok.
Suđenje se nastavlja 26. augusta.
