Stanić je ispričao da je u junu ili julu 1992. godine, kao pripadnik Treće bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO), bio na liniji odbrane u mjestu Bok kod Orašja. Nakon toga, kako je rekao, u Donjoj Mahali se formira Vojna policija, kojoj pristupa.
Zadaci Vojne policije, kako je izjavio, bili su privođenje lica s linija koja prave probleme i onih koji neće da idu na liniju.
Tokom 1992. godine, svjedok je, kako je naveo, dobio naređenje od zapovjednika Vojne policije Danijela Mikića da čuvaju zatvorenike iz Novog Grada u srednjoj školi u Orašju. Tu su bili, prema njegovom kazivanju, stariji i bolesni ljudi, u civilnoj odjeći.
“Kada smo otišli, zatekli smo u sali zatvorenike. Ne znam jesu li bili obezbjeđivani dok nismo došli. Zatvorenici su nekada išli na rad na crtu. Dođe Četvrta bojna i kažu da im trebaju ljudi za pomoć na crti. Naš zapovjednik nam kaže da oni dolaze i da damo koliko ljudi traže. U početku smo birali najsposobnije ljude, pitali ih ko želi, a kasnije su se oni dobrovoljno javljali”, posvjedočio je on.
Prema njegovim riječima, zatvorenici su po povratku s linije bili u dobrom stanju, zadovoljni hranom, pićem i cigaretama. Dodao je da su zatvorenici kasnije predati civilnoj policiji i da je ubrzo nakon toga počela razmjena.
Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a te vojne i civilne policije u Orašju. Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.
Drugi svjedok Tomo Mutabčić je rekao da je početkom rata bio član Kriznog štaba mjesne zajednice Oštra Luka u Orašju. Na sjednicama je, kako je kazao, razgovarano o situaciji u slučaju napada, čime da se brane i kako doći do oružja.
Pred katolički Uskrs, rekao je svjedok, krenuo je napad na Šamac i tada je počelo privatno naoružavanje, te su ljudi kupovali oružje od srpske i hrvatske vojske.
Nakon toga je formiran Krizni štab općine Orašje, čijim sjednicama je svjedok jednom ili dva puta prisustvovao. Na jednom od sastanaka, kako je kazao, razgovarano je o ultimatumu i predaji civila sela Vidovice.
Svjedok je pojasnio da je tokom davanja izjave u istrazi rekao da je Đuro Matuzović rukovodio štabom. Naveo je da je on, kao oficir, više pričao od drugih i zbog toga je pretpostavljao da je on glavni. Kasnije se saznao da je glavni u štabu bio predsjednik Općinskog vijeća. Tadu Oršolića i Marka Dominkovića, kazao je, nije viđao na sastancima Kriznog štaba.
Nakon pada Vidovice, po selima su se počele praviti linije i rovovi te su svi branili svoja sela, rekao je Mutabčić. Svjedok je kazao da je on u Kriznom štabu sela Oštra Luka bio na vezi, a kad je formirana 106. brigada općine Orašje, u Prvoj bojnoj je bio zapovjednik veze. Prema njegovim riječima, zapovjednik Druge bojne je bio Joso Nedić.
Potvrdio je dio iz istrage da je formiran radni vod – koji je prvenstveno angažovan za pomoć pri popravcima kuća i kasnije za ratne potrebe – čiji članovi su bili mještani sela, stariji, koji nisu mogli ići na liniju.
Naredno ročište zakazano je za 26. juni.
