Sejdić: Zabluda svjedoka

U nastavku iznošenja završne riječi, Odbrana je navela da etnička struktura stanovnika Bučja nije bila problem, ali da je problem bilo to što je naoružano srpsko stanovništvo bilo dio jedinica koje napadaju Goražde.

Braniteljica Sabina Ćatović-Hota je kazala da je akcijom rukovodio Amir Reko, komandant 43. goraždanske brigade, i da je naredio da se muškarci čuvaju na Trebeškom brdu radi razmjene. Prema njenim riječima, dokazi ukazuju da vojska na Trebeškom brdu nije bila pod komandom Sejdića.

“Uprkos svim dokazima, mještani sela, slučajno ili namjerno, jedini dovode u vezu Sejdića”, rekla je Ćatović-Hota.

Ona je podsjetila da su oštećeni izjavili da je izvjesni Sandžaklija izvršio pljačku stanovnika i da je on bio pod komandom Sejdića. Braniteljica je kazala da je Sandžaklija ili Sandžo u stvari bio komandant jedinice “Crni labudovi”, a da se Tužilaštvo za svoje tvrdnje “nepouzdano” poziva na knjigu koju je Sejdić objavio.

“Pored ‘Crnih labudova’ i komandanta Sandže, tu su se nalazile i druge jedinice, moguće i iz Višegrada… Dio Višegrađana je ostao da se bori u Goraždu”, navela je ona i dodala da je bilo Višegrađana koji nisu imali veze sa Sejdićevom jedinicom “Čole”.

Ćatović-Hota je rekla da je Odbrana dokazala da se Sejdić između 17. i 18. jula vraća na područje Višegrada i da nije mogao biti na Trebeškom brdu.

Prema njenim riječima, svjedoci su bili u zabludi, nadograđivali su svoja saznanja, pročitali nešto u Sejdićevoj knjizi, ili povlačili analogiju da su vojnici Sejdićevi ako su čuli da su iz Višegrada.

Navode pojedinih svjedoka da im se optuženi predstavio imenom i prezimenom, kao kapetan bivše armije i inžinjer šumarstva, braniteljica je ocijenila da bi to bilo nelogično u okolnostima kada se čine nečovječna postupanja. Osim toga, kako je napomenula, upravo ti podaci se nalaze na koricama Sejdićeve knjige.

Tužilaštvo tereti Sejdića kao bivšeg komandanta Prve višegradske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) za nečovječno postupanje prema civilima srpske nacionalnosti, kao i ratnim zarobljenicima, pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS), u periodu od jula 1992. do februara 1993. godine.

Odbrana je ocijenila da Tužilaštvo nije dokazalo ni da je Sejdić natjerao zarobljene pripadnike VRS-a da prođu kroz minirani tunel u donjoj Strmici (opština Rudo) u januaru 1993. godine.

Braniteljica Jesenka Rešidović je rekla da se i Tužilaštvo složilo da nije bilo druge mogućnosti za prolazak pripadnika ABiH i zarobljenih pripadnika VRS-a, od kojih su neki bili ranjeni, nego kroz minirani tunel.

Ona je kazala da nije postojala ni diskriminatorska namjera prema zarobljenicima, jer u deminiranju nisu učestvovali samo zarobljenici, nego i inžinjerac Nusret Hurem, koji je tada izgubio nogu.

Rešidović je rekla da je pripadnik VRS-a upozorio da je tunel miniran i da je “očigledno da je znao raspored mina”, te da su se od 20 mina aktivirale samo dvije.

Navodeći da se upotreba ratnih zarobljenika za opasne poslove kosi sa Ženevskim konvencijama, braniteljica je istakla da je to predstavljalo vojnu nuždu da bi se spriječilo veće zlo. Ona je napomenula da su ranjena dva pripadnika VRS-a i jedan ABiH te da je kolona mogla proći prema ambulanti u Međeđi i bolnici u Goraždu.

Odbrana će nastaviti sa iznošenjem završne riječi 7. juna.