godine u ilijaškom selu Čemerno ubijeni članovi njihovih porodica.
Jovan Damjanović je kazao kako je bio u Podlugovima kod Ilijaša kada je obaviješten da je napadnuto Čemerno, gdje su bili njegova majka i brat. Dodao je da je s drugim bratom istog dana otišao u Čemerno, te da je na ulazu u selo “bilo osam izginulih”, među kojima i njegov brat Zdravko.
“Brat je imao izvaljen gornji dio lobanje. Oči su mu bile u krvi”, rekao je svjedok, dodavši da je vidio i tijelo majke, koje je pronađeno oko kilometar i po od tog mjesta, te da je imala prostrjelne rane u predjelu vrata i grudnog koša.
Tog dana, prema iskazu svjedoka, ubijeno je oko 30 ljudi.
Svjedok je kazao da je čuo kako je brat, koji je bio vezista, upao u zasjedu, te da je vojska pozivala na predaju.
“Ovi momci što su pobijeni – moj brat i ovih sedam – ipak su se predali. Zna se to… Predali su se misleći da će biti razmijenjeni, i u to vrijeme to mi je bilo neshvatljivo”, rekao je svjedok, koji je tokom svjedočenja spomenuo i kako je za vrijeme rata pomagao Bošnjacima.
Damjanović je naveo kako je saznao da se njegova majka krila u štali s lovačkom puškom i štitila sebe, strinu i rodice, kao i da je čuo da je vjerovatno pucala u samoodbrani. Prema njegovim saznanjima, strina i rodice su stradale u samoj štali, dok je majka počela da bježi, te je njeno tijelo nađeno blizu štale.
Svjedok je potvrdio da su u selu bili topovi, a na pitanje jedne od Odbrana da li mu je poznato da je sa Čemernog vršeno granatiranje prema Brezi, Visokom, Ilijašu i Sarajevu, svjedok je odgovorio da se u Podlugovima nije moglo “osjetiti” odakle idu granate.
Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije – Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehrua Ganića – da su u junu 1992. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u Čemernom.
Optuženi su da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.
Miloš Gorančić je posvjedočio kako je početkom juna 1992. došao u Čemerno – gdje je su živjele njegova tetka Spasa te rodice Jadranka i Radinka Damjanović – na obezbjeđenje četiri haubice koje su se nalazile u selu. On je kazao kako je 10. juna počeo napad na selo, te da se on s rođakom nalazio kod štale Dragana Damjanovića. Dodao je da je čuo par puta kako je pozivano na predaju, te da su njegove kolege izašle iz kuće i predale se. Naglasio je da on to nije vidio, nego samo čuo.
“Čulo se puškaranje, rafali… Pao sam i tad je nastao prekid”, rekao je Gorančić, napomenuvši da je bio ranjen, a njegov rođak je poginuo. Potvrdio je da je s ruba šume pucano na njih, te da su uzvratili vatru. Kako je dodao, vidio je i čovjeka u maskirnom kombinezonu sa oznakom TO-a Kakanj.
Svjedok je kazao da je u bolnici čuo da su ubijene njegove tetka i rodice, kao i neke druge osobe.
Unakrsno ispitivanje svjedoka nastavit će se 25. aprila.
