Garić: Nestanak oca u Turalićima

Alikadić je kazao da je u aprilu 1992. godine imao 17 godina i da je sa porodicom živio u selu Turalići koje je, prema riječima svjedoka, bilo većinski muslimansko.

Svjedok je rekao da je krajem aprila radio na zemlji sa komšijom Radomirom kada je u blizini svoje štale vidio vojna vozila među kojima i narandžasti kamion kakav je koristila “Elektroprivreda”.

“Vidio sam vojna vozila, ali nisam znao šta je”, kazao je svjedok.

Nedugo zatim je vidio kako prema njemu trči “amidža Hasib” koji mu je rekao, kazao je svjedok, da zove oca i djeda jer “dolazi vojska”.

“Otac je orao sa Radomirom. On mu je rekao bježite gdje i drugi bježe”, izjavio je svjedok.

Alikadić se prisjetio da je nakon toga otišao da traži djeda u šumi gdje je čuvao ovce, ali ga nije našao.

“Na ulazu u selo već su Srbi počeli postavljati ultimatume s brda”, rekao je svjedok i opisao da su stanovnici sela sa razglasa pozivani da predaju oružje u štalu jednog od komšije i da im je rečeno da im se ništa neće desiti ako predaju oružje.

Svjedok je rekao da u kući nije zatekao majku i sestre za koje je tada čuo da su već napustile selo i autobusom otišle prema Kladnju te da je otišao u kuću da uzme zlato i novac nakon što mu je rođak dao ključ. Po izlasku iz kuće svjedok je kazao da je sreo oca koji je od njega uzeo ključ i rekao mu da će on ostati u selu.

“Nikome nisam dužan. Ništa mi valjda neće”, prepričao je svjedok šta mu je tada kazao otac koji je imao 39 godina.

Svjedok je ispričao da je u selo Ravne stigao uvečer oko deset sati i da je na putu pucano na grupu u kojoj je bio. Oca je sreo naknadno u Kladnju kada mu je rekao da je u selu zapaljeno osam kuća i da su vojnici pitali da li se neko nalazi u kućama i da se on nije javio.

“Rekao je da je propuštao svu stoku iz štala osim jednu kravu ‘koja je bola’”, kazao je svjedok.

Njegov otac, naveo je svjedok, u selu je proveo neko vrijeme u maju 1992. i u tom periodu desio se napad na selo prilikom kojeg je zapaljena kuća njegovog djeda te se nakon toga vratio u Kladanj.

Krajem juna 1992., ispričao je svjedok, njegov otac je s grupom ljudi, među kojima je bilo i naoružanih, otišao ponovo u selo.

“Imali su puške, ali više je bilo nenaoružanih nego naoružanih”, kazao je svjedok i dodao kako je njegov otac otišao da traži stado ovaca koje su pustili. Grupa ljudi koja se vratila iz sela je rekla svjedoku da ne znaju gdje je njegov otac.

Svjedok je kazao da je grupa ljudi otišla da traži njegovog oca, ali da nisu mogli da nađu ni njega ni ovce. Kasnije je svjedok, dok je radio u Crvenom krstu u Kladnju, čuo od izbjeglica iz Vlasenice da su vidjeli njegovog oca u policijskoj stanici. Svjedok je izjavio da je tada od jedne osobe čuo kako mu je otac uhapšen dok je tražio ovce.

Na pitanje tužioca svjedok je rekao da je oca pronašao u oktobru 2011., kada je rađena ekshumacija prilikom koje je pronađeno 30 posto tijela.

Svjedok je dodao da nije poznavao članove porodice Garić i da je kasnije čuo “da je Garić vojvoda”.

Prema optužnici, Radetu Gariću se stavlja na teret da je, u periodu od aprila do kraja 1992. godine, na području općine Vlasenica počinio progon bošnjačkog civilnog stanovništva i to ubistvima, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestancima, oduzimanjem slobode te nanošenjem fizičkih i psihičkih povreda.

Garić se tereti i da je za vrijeme širokog i sistematskog napada, koji je u periodu od 6. jula do augusta 1995. bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva Zaštićene zone Ujedinjenih nacija (UN) Srebrenica, u svojstvu komandira Interventnog voda u sastavu Vlaseničke brigade počinio progon.

Svjedok je odgovarajući na pitanja advokata optuženog kazao da ne zna da li se njegov otac vodi u evidenciji boraca Armije BiH i da nije primao boračku penziju.

Datum nastavka suđenja bit će određen naknadno.