Svjedok VG5, koji je iskaz dao iz druge prostorije i uz distorziju slike, ispričao je da je mještanima Koritnika rečeno da nisu više bezbjedni i da moraju napustiti selo, kao i da će autobusima biti prebačeni za Kladanj ili Zenicu.
Autobusa, kako je rekao, nije bilo, te su stanovnici Koritnika smješteni u kuću Jusufa Memića, gdje su bili Milan i Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević i “gospodin Šušnjar” kojeg je, pojašnjava, poznavao po nadimku Lalco jer je prolazio pored njegove kuće i zna da je radio u pekari.
“Ušli su kuću, tražili pare, zlato. Ko je imao, dao je. Šušnjar je pretresao u prostoriji, jedno po jedno. Otišli su, da bi navečer došli i prebacili nas u podrum kuće Adema Omeragića”, kaže svjedok i dodaje da je u Omeragićevoj kući bila posuta neka smjesa i da je zaspao.
“Samo sam čuo vrisku, vidio sam da je narod počeo da gori. Skočio sam napolje kroz drugi prozor od vrata. U tom trenutku vidio sam Šušnjara da s vanjske strane ubacuje bombu kroz prvi prozor koji se nalazio do vrata. Uspio sam pobjeći. Čuo sam rafale da pucaju po kući u kojoj smo bili”, kaže svjedok i dodaje da je osim njega još nekoliko osoba pobjeglo iz zapaljene kuće.
Tužilac Seid Marušić je svjedoku predočio zapisnik iz istrage u kojem je rekao “da je u mraku prošao jedan od vojnika koji je kroz prvi prozor ubacio bombu”, bez da ga je identifikovao, a svjedok je odgovorio da se ne može svega sjetiti.
“Bombu je ubacila ista osoba koja nas je pretresala”, naglasio je svjedok.
Svjedok je kazao Odbrani da nisu svi mogli stati u kuću Jusufa Memića, da su neki bili u obližnjoj, ali da je pretres obavljen u Jusufovoj kući gdje su ih sve skupili.
Odbrana je svjedoku predočila raniji iskaz u kojem je rekao da ga je “probudila eksplozija”, potom “da je bomba bačena na prozor od vrata”, a VG5 je ustvrdio da ga je probudila vriska ljudi koji su se nalazili pored vrata i da na njima nije bilo prozora.
Nije se svjedok mogao izjasniti ko je sve od ljudi koji su bili u kući i u kojem trenutku iskakao kroz prozor.
Šušnjara optužnica tereti da je sredinom juna 1992., s Milanom i Sredojem Lukićem kao pripadnicima paravojne formacije, učestvovao u napadu, nečovječnom postupanju i pljačkanju imovine bošnjačkog stanovništva iz sela Koritnik, koji su bili zatvoreni u jednu kuću. Kako se navodi, civile su natjerali da pređu u drugu kuću na koju su pucali i zapalili je, ubivši zatvoreno stanovništvo.
Haški tribunal je na kaznu doživotnog zatvora osudio Milana Lukića, Sredoja Lukića na 27 godina, a Vasiljevića na 15 godina zatvora zbog zločina u Višegradu.
Svjedok VG8 je ispričao da je iz obližnje šume gledao kako vojska odvodi stanovništvo Koritnika, među kojima su bili članovi njegove porodice, da je potom čuo da su dovedeni u jednu kuću u Pionirskoj ulici i zapaljeni, kao i da su ovi što su mu to ispričali spominjali Lukiće i Šušnjara Lalcu.
O posmrtnim ostacima članova porodice, kako kaže, nikad ništa nije saznao.
Za Šušnjara je rekao da ga poznaje, da je imao traktor i razvozio hljeb, a kada mu je Odbrana predočila raniji iskaz u kojem je naveo “da je s njim išao u školu, ali da je bio generacija ispred svjedoka”, VG8 je odgovorio da tada nije mogao povezati ko je taj čovjek.
Nastavak suđenja je 13. marta.
