Petar Mojić je kazao kako ga je u maju 1992. na biciklu uhvatio HVO u mjestu Vidovice kada je pošao da dovede ujaka, da su ga vojnici udarali puškom, a ubrzo je vidio da je uhapšen i njegov srodnik Makso Gajić i još dva muškarca.
“Poveli su nas prema Orašju. Tjerali su nas da uđemo u Savu da nas pobiju. Psovali su nam, a u vodu su nas tjerali opet”, kaže svjedok i navodi da su kombijem Vojne policije zatim prebačeni u neko skladište gdje su ih tjerali da “leže na prstima ruku i nogu”, a potom u školu u Donjoj Mahali.
“Mene su smjestili u malu prostoriju, bilo je 60 ljudi. Starci iz Bukove Grede su bili u sali. Vojna policija nas je čuvala. Vozili su nas kasnije u Županju na ispitivanje, pa nas vratili. Tamo me nisu dirali kao u Donjoj Mahali”, pojašnjava svjedok.
Ispričao je da je Crveni krst tražio zatvorenike iz škole, kada ih je Vojna policija prebacila u izolaciju u šupu nekog “Mike” kako ne bi bili registrovani, a iz tog objekta je, kako kaže, vidio kako je čovjek u crnom kombinezonu nožem u vrat udario Gajića koji je odvučen u kombi i njegovo tijelo nikad nije nađeno.
Na upit Tužilaštva je svjedok odgovorio da je njega najviše tukao Mato Rakijica kojeg je opisao kao jednog od najgorih policajaca uz Peru Vincetića, kao i da su se policajci oslovljavali s nadimcima.
“Mato Rakijica je izvodio mene u učionicu u školi i tukao me običnim i bejzbol palicama po rukama, leđima i prsima. Tukao me 15 do 20 minuta”, rekao je svjedok i naveo da posljedice osjeća i danas jer je nesposoban za posao.
Svjedok je kazao da je na ostalima vidio da su ih tukli jer bi ih izveli na nogama, a vraćali su ih vukući ih opasačem, kao i da ga je jedne prilike rukama udarao policajac zvani “Kemi”.
Odbrane su svjedoku predočavale ranije izjave uz tvrdnju da ne govori istovjetno o događajima, posebno s osvrtom na osobe koje su njega maltretirale, a Pejić je rekao da ne može svega da se sjeti i da mu je pamćenje ranije bilo bolje.
Odbrana je konstatovala da svjedok ima tendenciju dodavanja stvari, te da Sud, ako se svjedok ranije sjećao bolje, ovaj iskaz treba uzeti s rezervom.
Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.
Oni su zločine, prema optužnici, počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a te vojne i civilne policije u Orašju. Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.
Svjedok Kosta Pejić je kazao da je Orašje napustio sredinom aprila 1992., ali da je u tom gradu ostala sestra od njegove supruge koja mu je poslije rata pričala o torturama koje je prošla kada je zarobljena.
“Pričala je kako je kombijem neki ‘Šike’ kupio od kuće do kuće Srbe i odvezao ih u Školski centar u Orašju, a potom u Donju Mahalu. Rekla je da su svaki dan dolazili po nju i odvodili je u zgradu gdje je bila policija da čisti i pere… Jednom je rekla da je silovao neki Mato Rakijica”, kazao je svjedok.
Njegova svastika mu je, kako kaže, rekla da je jednom kroz prozor uspjela pobjeći iz škole i sakriti se u jednu od obližnjih kuća, ali da su došli po nju i vratili je, kao i da je u pričama navodila da su je tukle i maltretirale osobe s nadimcima “Mićo” i “Šaraf” u zgradi gdje je dovođena na radove.
Nastavak suđenja je 20. februara.
