Čigoja i ostali: “Neće nikad doći”
Muhiba Nezirević je ispričala da je njen suprug Zuhdija od proljeća 1992. u Mrkonjić Gradu bio angažovan u radnoj obavezi, a posljednji put ga je vidjela krajem jula 1995. godine. Pojašnjavajući način na koji je njen muž išao na obavezu, navela je da bi kurir donio poziv i da se nakon toga javio u vojni odsjek.
“Krajem jula 1995. je odveden i tada sam ga zadnji put vidjela. Uglavnom ništa nismo čuli. Neko od Srba povremeno kaže gdje su… Kasnije smo zatvoreni u školi i tamo smo čuli da su ubijeni 13. septembra u Oborcima – 28-ero je ubijeno, 24 muslimana i četiri Hrvata. Nisam čula ko je to uradio”, kazala je Nezirević.
Za ubistva 28 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjena 13. septembra 1995. sudi se Branku Čigoji, Željku Todiću, Saši Boškiću i Miloradu Glamočaku. Oni su optuženi kao pripadnici Izviđačkog voda Mrkonjičke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).
Svjedokinja Aiša Hadžić je istakla da je njen suprug Mehmed početkom rata bio angažovan kao stomatolog u ambulanti, a da je kasnije čistio ulice. Kako je rekla, to je trajalo do jula 1995. kada su došli po njega i odveli ga na radnu obavezu. Posljednji put ga je vidjela u augustu kada je došao na dženazu.
“Nakon toga bili smo u skloništu i čuli da je 28-ero stradalo na Oborcima u Donjem Vakufu. Rečeno je da su Srbi to uradili. Ubijen je 13. septembra 1995. godine – 24 Bošnjaka i četiri Hrvata. Poznavala sam ljude koji su stradali sa mužem, sve su to komšije i rodbina. Sahranjeni su u Oborcima”, posvjedočila je Hadžić.
Treća svjedokinja Hatidža Mehić je navela da je njen suprug Sead krajem jula 1995. odveden na radnu obavezu i da se više nije vratio.
“Jedne noći na tranzistoru smo čuli da su ih pobili, njih 28. To je zadnje što smo čuli. Čitali su sve po imenima, svih 28 je pročitano. Rečeno je da je to bilo kod škole u Oborcima. Srpska vojska je povlačeći se to uradila. Sve se nadam doći će, i danas se nadam da će doći… Neće nikad doći…”, kazala je svjedokinja.
Nastavak suđenja je zakazan za 6. februar.
