Nedjelja, 23 Februara 2025.
Sedmični pregled našeg najboljeg materijala
_
Newsletter
Prijavom potvrđujete da imate više od 16 godina i slažete se da povremeno primate promotivne ponude za programe koji podržavaju novinarstvo Detektor.ba. Možete se odjaviti ili prilagoditi svoje postavke u bilo kojem trenutku.

Sabina Dizdarević je ispričala da su osobe hrvatske i bošnjačke nacionalnosti tokom cijelog rata bile u radnoj obavezi u Mrkonjić Gradu, te da je najgora lokacija bila Kupres, jer bi tu bili izloženi direktnim pucnjevima.

Navela je da je svog muža Mustafu posljednji put vidjela 31. jula 1995. godine, kada je u večernjim satima kurir Rafo donio spisak osoba za novu radnu obavezu. Tu noć su, kako je rekla, njen muž i još tri do četiri osobe, otišli da se jave u sekretarijat odbrane.

Kazala je da je dobijala informacije da su bili na Kupresu i da su svi dobro, a kasnije je od srpskih vojnika saznala da su prebačeni u mjesto Oborci kod Donjeg Vakufa. Prisjetila se da su u septembru iste godine sve civile iz Mrkonjić Grada prebacili u zgradu stare škole, gdje su bili smješteni Hrvati i Bošnjaci.

“U školu je 20. septembra došao mali Branislav ili Borislav Janković, zovnuo je nas nekoliko žena. Rekao je da su svi naši na radnoj obavezi ubijeni. Rekao je da su strijeljani. Ubijeno je njih 24, četiri Hrvata, a ostalo muslimani. Poznavala sam te ljude. To se dogodilo 13. septembra”, prisjetila se ona.

Za ubistva 28 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjena 13. septembra 1995. sudi se Branku Čigoji, Željku Todiću, Saši Boškiću i Miloradu Glamočaku. Oni su optuženi kao pripadnici Izviđačkog voda Mrkonjičke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

Svjedokinja Razija Heremić je kazala da je u septembru 1995. boravila kod jetrve u kući u Mrkonjić Gradu, kada je čula vrisku i plač. Tada je od prisutnih osoba čula da su ljudi na Oborcima poginuli.

“Na radiju su čitali imena, a ja nisam čula kada su ime mog muža pročitali. Dan poslije su došli neki vojnici i rekli da moramo napustiti kuće i da odemo u školu. U školu je došao Braco Krezo, prišao je, plače. Pada po nama i govori da su svi pobijeni na Oborcima. Ja sam počela vikati i pitati ko ih je ubio, on je rekao: ‘Najgore što su ih pobili naši’”, posvjedočila je Heremić, dodavši da je čula kako je njen muž Adem prvi ubijen.

Treći svjedok Enes Čano je naveo da je u septembru 1995. slušao na radiju da su ljudi poginuli na Oborcima, te da su pročitali ime njegovog zeta Safeta Heganovića i stričevića.

Kako je rekao, dan kasnije je otišao na Oborke gdje je u jednom objektu pronašao zetovu radnu košulju, a kada je ušao u prostorije škole na podu je vidio leševe.

“Prepoznao sam zeta, vidio sam par rupa na tijelu. Ostala tijela nisam mogao gledati. Izašao sam da kopam za dženazu. Tu je bilo 28 tijela – četiri Hrvata i 24 muslimana”, naveo je on, kazavši da narod priča kako su izvođeni i strijeljani, ali da detalje o njihovoj smrti ne zna.

Nastavak suđenja zakazan je za 30. januar.

Povezane vijesti
Saznajte više
Patković: Svjedok navodi da je Rajić podlegao od povreda u pucnjavi
Na suđenju Šerifu Patkoviću za zločin na području Dusine, kod Zenice, svjedok Državnog tužilaštva je rekao da je Željko Rajić podlegao od povreda zadobijenih u pucnjavi, za razliku od izjave iz istrage u kojoj stoje drugi navodi.
Zukanović i ostali: Negirali krivnju za zločine u Hrasnici
Enes Zukanović i još devetorica optuženih izjasnili su se da nisu krivi za ratne zločine na području ilidžanskih naselja Hrasnica, Sokolović-Kolonija i Butmir od maja 1992. do oktobra 1995. godine.
Nanić i Kudelić: Vještak pojasnio ulogu komandira Vojne policije
Duraković: Čuo za stradanje starca i žena u Trpinju
Avdičević i ostali: Čuo da je zarobljenika ubio bezbjednjakov brat
Kadrić i ostali: Mrčo ga tukao dok nije pao