Zatvorske ćelije ozidane ratnim sjećanjima (VIDEO)
Njihovi životi opečaćeni su ratom – Marina služi kaznu za ratni zločin, a Almira, koja je kao dijete vidjela ubistvo oca u logoru, danas se bori s ovisnošću. Iako im dani sada protiču identično, na prošlost i budućnost gledaju potpuno drugačije.
“Kako se osjećam kao žena? Smatram da nisam ratni zločinac”, kaže Marina Grubišić-Fejzić.
Ona je jedna od samo nekoliko žena koje su proglašene krivima za ratne zločine. Danas u ženskom zatvoru u Tuzli izdržava petogodišnju kaznu za zločine nad civilima srpske nacionalnosti počinjene 1992. u logoru “Dretelj” kod Čapljine.
“Ja sam neko ko je ponosan na sebe, ko je stao… Tamo gdje neki muškarci nisu stali, ja sam stala. Jako sam ponosna. Borila sam se za ovu državu da je ne bi neko uzeo. Neko to danas iskorištava”, kaže Marina.
Zbog kazne na koju je osuđena, njene misli su svakodnevno u ratnim dešavanjima.
Proglašena je krivom da je, kao pripadnica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), učestvovala u širokom i sistematskom napadu na civile koji su bili zatočeni u “Dretelju”, gdje su premlaćivani, seksualno zlostavljani i odvođeni na radove.
Marina ne spori da je bila pripadnica HOS-a, kao i da je viđala zatvorenike, koji su, kako sama priznaje, nekada bili i zlostavljani. Dodaje, ipak, da nikada nije učestvovala u zločinima.
“U nekim trenucima mi je jako žao tih ljudi, jer ja danas ovdje patim, doživljavam na neki način nepravdu prema sebi. Ja ne kažem da oni nisu tučeni, niti mogu to reći. Viđala sam, ja sam lično viđala, to sam izjavila kad sam bila u svojstvu svjedoka… da li je to po noći, da li je po danu, ali nisam ja imala moć da to radim ili zaustavim”, tvrdi Marina.
Za razliku od Marine, Almira Ibišević prihvata odgovornost za djela koja su je dovela u zatvor. U Tuzli izdržava kaznu za krađu i pokušaj ubistva. Na pitanje o čemu razmišlja u zatvoru, Almira odgovara da joj se slike ratnih dešavanja stalno vraćaju.
“Sjećam se i danas kako su mog oca ubili u Vlasenici, jer je to bila daljina možda dva ili tri metra od mene. Meni se ta slika vrati. Imala sam sedam i po godina… Mog tatu su odveli iz kuće. Rekli su: ‘Vi nastavite ručati, a Ibišević Aljo će ići s nama’”, priča Almira.
Naglašava da nije znala gdje joj je otac dok, deset dana kasnije, nije odvedena u logor.
“Došli i po nas. Meni su, tako maloj, stavili pušku na glavu, i ja sam morala na takav način otići u logor. I tu sam vidjela oca, kojeg sam jedva prepoznala… Mi smo gore bili možda 15-20 dana, oni su samo ušli i govorili: ‘Vi, vi, vi, vi, vi…’, izabrali su i mog tatu među tim ljudima i ubili su ga ispred mojih očiju”, prisjeća se Almira.
Kaže da je krivična djela činila od 17. godine, kako bi osigurala sredstva za drogu jer je bila ovisnica.
“Neka djela sam uzela na sebe a nisam kriva, ali za neka djela jesam kriva. Sama sam to uradila i dovela do ove situacije. Ovisnik sam već nekih 16 godina. Išla sam na liječenje, sve je neuspješno bilo… Na drugi način ja nisam mogla doći do novca, a majka nije u mogućnosti meni davati novac”, kaže Almira.
Almira i Marina izdržavaju kaznu sa oko 45 osuđenica u Kazneno-popravnom zavodu (KPZ) Tuzla.
Marina kaže da je lako podnijela presudu s obzirom da je imala podršku porodice, ali da teško podnosi dane u zatvoru.
“Ovdje sam opečaćena, ovdje sam pečat dobila. Ja sam strašno pravična osoba, a to me puno košta… Ja odavde ne znam šta ću ponijeti… Ne znam kad bih srela nekoga u Sarajevu, kad izdržim nekad kaznu, kako bih se ponašala. Ne znam da li bih pružila ruku ili bih okrenula glavu. Ne znam. Komplet je moja porodica povrijeđena ovdje”, kaže Marina.
Zatvorska vaspitačica Sabina Goletić kaže da veliki broj osuđenica ima “osjećaj poniženja”.
“Veliki je broj osuđenica na početku kazne koje zaista imaju izražen osjećaj socijalnog poniženja i stida, ne zbog sebe same nego najviše zbog članova svoje porodice. Ali kasnije, kada počne to prihvatati, dođemo na tim završnim razgovorima pred istek kazne – kada govori da je prihvatila svoj status – da se kaje zbog učinjenog, da je u zavodu uvidjela koje je greške napravila na slobodi i da s visokim procentom sigurnosti može tvrditi da se nikada više neće naći u takvim situacijama. To nam je cilj na kraju”, kaže Goletić.
Marina i Almira s nestrpljenjem očekuju izlazak iz zatvora.
“Želim da idem odavde, jer ja ovo ne mogu podnijeti više… Greška je moja, šest puta sam dolazila ovdje, nije ničija greška, moja je greška, ja je priznajem. Meni je 35 godina. Kao mlada sam prvi puta došla, sa 17 i po godina. To su bile malo kraće kazne. Ovo mi je najduža kazna i jako mi je teško palo”, priča Almira.
Po izlasku iz zatvora, namjerava napustiti BiH, jer smatra da u ovoj zemlji nema života za nju.
“Mene ovdje niko neće zaposliti. Jer odmah ljudi znaju… Mislit će, došla da krade… Par puta mi se to dešavalo. Ja još ni danas-dan kod svoje majke nisam stekla povjerenje”, smatra Ibišević.
Marina namjerava raditi ono što je radila prije dolaska u zatvor.
“I dalje ću čuvati cuke, pošto jako volim životinje. Ako mi dragi Bog podari unuče, bavit ću se svojim unučetom. Niti moje godine zahtijevaju, niti će moje zdravlje zahtijevati poslije ovoga da se zaposlim negdje. Neću ostati na ulici sigurno, to sam sigurna. Nisam nesposobna, ima dobrih ljudi”, kaže Marina.
