u selu Bukvik.
Đakić se tereti da, kao komandant Prvog bataljona 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bosanska Posavina, 15. septembra 1992., nije spriječio vojnika da ubije tri osobe srpske nacionalnosti, a nakon toga je propustio da kazni počinioca. Kajtazi je optužen da je istog dana, pucajući iz automatske puške, ubio dvije žene srpske nacionalnosti – Milku i Radojku Brestovački.
Mulahalilović je naglasio da je vojna akcija 108. brigade u selima Donji i Gornji Bukvik te drugim izvršena na legitimni vojni cilj, te da je bila iznuđena legitimnim vojnim potrebama.
Analizirajući iskaze svjedoka, Odbrana je svjedočenje Šefketa Lubinovića ocijenila “neistinitim i nelogičnim”, navodeći kako Lubinović u jednoj od svojih izjava “ne spominje da je bio s Đakićem kod sporne kuće”.
“Ja sam uvjeren da će Sud pravilno cijeniti iskaz ovog svjedoka kao nevjerodostojan i neistinit”, rekao je Mulahalilović, dodavši da iz dokaza proizilazi da se optuženi Đakić nije mogao naći kod sporne kuće u Bukviku.
Mulahalilović se osvrnuo i na dokaz Tužilaštva, dokumentarni film “Muk i jauk”, nazvavši ga “propagandnim materijalom”, pojasnivši da je nakon autorskog videosnimka Islama Žige uvjeren da je Vijeću jasno zašto je tražio čitav snimak.
On je pojasnio da se na tom snimku čuje da niko ne psuje civilima i vojnicima, da se stanovništvu govori da se ne boji, kao i da je prikazana evakuacija stanovništva van borbenih dejstava kako ne bi postalo “kolateralna šteta”. Također je naglasio i da se 24 puta tokom snimka čuje pucnjava.
Tužilac Miroslav Janjić je naveo da ni na jedan način nije dovedena u pitanje teza Tužilaštva da je Đakić bio prisutan ubistvu tri ranjenika i da ih je ubio pripadnik njegovog bataljona.
