This post is also available in: English
Seida Šarić kaže da je inspiriše kada vidi ženu kako gradi sopstveni dom.
Odmah po kraju rata u BiH, Šarić pamti kako je vidjela ženu po imenu Zada – kojoj su muž i brat ubijeni skupa s preko 7.000 dječaka i muškaraca u genocidu u Srebrenici – kako gradi novi dom u Sarajevu.
“Stajala je rame uz rame s muškarcima… Željela je da priskrbi svojoj porodici. Znam više žena s područja Srebrenice, koje danas žive širom BiH, a koje su same učestvovale u izgradnji svojih kuća”, prisjeća se Šarić u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).
Ova slika predstavlja metaforu za projekte osnaživanja žena na kojima Šarić radi kao direktorica organizacije “Žene za žene” u BiH.
Prvobitni cilj nevladine organizacije – koja će kasnije postati globalni pokret – bila je pomoć desetinama hiljada bh. žena da stanu na noge nakon strahota i seksualnog nasilja koje su pretrpjele u ratu u kojem je ubijeno oko 100.000 ljudi.
Čak i tokom rata, žene u BiH su bile primorane da na sebe preuzmu priskrbljivanje porodice, s obzirom da su im muževi bili na frontu, pamti Šarić.
“Žene su tokom rata imale sopstvene bitke, negdje iza linija fronta… One su morale osigurati da porodica ima dovoljno hrane i mjesta za spavanje… Ako izuzmemo ratovanje, sve drugo je bilo na ramenima žena”, kaže Šarić, koja je bila studentica kada je počeo rat u Sarajevu.
Organizacija “Žene za žene” je osnovana prije 25 godina, u samom jeku rata, a od tada je osigurala male kredite od oko 600 eura za 29.000 žena, kao pomoć da otvore male biznise. Šarić je postala direktorica 1998. godine, kada je ova organizacija pokrenula i jednogodišnji projekt osnaživanja žena kako bi razvile vještine za vođenje biznisa.
Zada iz Srebrenice je bila jedna od prvih žena koje su pohađale trening osnaživanja, a Šarić pamti da je ovaj projekt u početku bio samo način da se žene drže jedne drugih.
“One su dijelile priče, dijelile bol i nudile rješenja”, kaže Šarić.
Zada, koja je, prema Šarić, bila shrvana bolom, počela se polako otvarati, da bi na kraju pokrenula biznis pletenja i rukotvorina.
U godinama koje su uslijedile, organizacija “Žene za žene International” je pomogla više od 460.000 žena u osam zemalja – BiH, Afganistanu, Kongu, Iraku, Kosovu, Nigeriji, Ruandi i Sudanu.
“BiH nije društvo preduzetnika zbog ranijeg socijalističkog sistema, koji se protivio tome, ali žene su morale početi da grade svoje biznise… To nije bilo stabilno, jer nismo imali stabilnu zemlju, i ekonomija nije bila dobra, tako da je bilo izazovno, ali žene su se trudile”, prisjeća se Šarić.
Kao primjer ona navodi priču Nure i Refije iz Srebrenice, čiji su muževi ubijeni u tom gradu a koje su 2005. godine prošle obuku organizacije “Žene za žene”. Danas one žive skupa i dijele vrt.
“Kažu da ih to drži živim”, ističe Šarić.
Direktorica organizacije “Žene za žene” kaže da često odlazi u Srebrenicu da posjeti udovice.
“Mislim da su one najusamljenije žene na svijetu, ali su i među najizdržljivijim”, naglašava Šarić.
Ona najviše cijeni snagu žena iz Srebrenice koje su godinama nakon rata o najtežim iskustvima govorile u sudnicama od Sarajeva do Haaga, što je pomoglo da veliki broj optuženika za genocid i ratne zločine bude osuđen.
“Iznimno je važno da žene iz Srebrenice žive u Srebrenici i da su dio društva, da imaju svoje mjesto i da su aktivne”, smatra Šarić.
Ona je posebno ponosna na priču Zade iz Srebrenice, čija su djeca završila školu i izgradila vlastite živote.
“Nedavno sam je srela na ulici. Ona je nosila svoje rukotvorine. To je ono što smo željeli – da žene grade bolje živote i iskoriste životne prilike”, zaključuje Šarić.
