Mersudin Hasović, ispričao je da je u aprilu 1992. Sjedić sa svojom porodicom došao u njegovu porodičnu kuću u Goraždu i boravio tu do kraja godine. Prema svjedokovim riječima, Sejdić je ubrzo otišao prema Višegradu da se organizuje sa saborcima, a on je ostao da bude kurir u svojoj mjesnoj zajednici jer je bio maloljetan.
“Znao sam samo da je negdje sa svojim saborcima prema Višegradu, to je daleko od mog mjesta stanovanja i nisam znao ko koju funkciju tamo obnašava. Vidio sam ga za vrijeme velike agresorske ofanzive na Goražde, došao je jednu večer kod nas s dva saborca. U civilu su bili. Tek nekad poslije, naredne godine, kad je odmakao rat, Sejdića sam vidio u uniformi”, pojasnio je Hasović.
Dodao je da su Sejdić i njegovi saborci čekali sljedeću noć da odu jer po danu se nije moglo kretati.
Sejdiću, ratnom komandantu Prve višegradske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), sudi se za nečovječno postupanje prema civilima srpske nacionalnosti, kao i ratnim zarobljenicima, pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS), u periodu od jula 1992. do februara 1993.
Mevludin Ahmetspahić, bivši načelnik inžinjerije pri Prvoj višegradskoj brigadi ABiH, kazao je da je ova brigada oformljena u novembru 1992. i da su u njen sastav ušli odredi “16. maj”, “Čole” i “Vatra”.
Rekao je da je Sejdića upoznao u mjestu Crijep kada se formirao opštinski štab Teritorijalne odbrane (TO), krajem maja 1992., kao komandanta odreda “Čole”.
Ahmetspahić je naveo da je krajem decembra 1992. teško ranjen i da nije mogao da nastavi s obučavanjem momaka za obavljanje inžinjerijskih poslova pri brigadi. Rekao je da to nije radio ni njegov stariji kolega iz štaba TO-a Nusret Hurem. Svjedok je dodao da je čuo kako je Hurem ranjen u januaru 1993. kada je pokušao da razminira put Brodari – Strmica, koji su, prema njegovim saznanjima, minirale srpske snage.
Suđenje će se nastaviti 28. augusta.
