Silos: Presuda za hadžićke logore nakon šestogodišnjeg procesa

Izricanje presude Mustafi Đeliloviću, Fadilu Čoviću, Mirsadu Šabiću, Neziru Kaziću, Halidu Čoviću, Bećiru Hujiću, Šerifu Mešanoviću i Nerminu Kalemberu, koje Državno tužilaštvo tereti za nečovječno postupanje, nanošenje fizičke i duševne patnje zatočenicima u logorima na području hadžićke općine, zakazano je za četvrtak, 5. juli.

Prema optužnici, Đelilović je bio predsjednik Skupštine općine Hadžići te Kriznog štaba i Ratnog predsjedništva općine, Čović načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Hadžići i član Kriznog štaba, a Šabić komandir policije u Pazariću.

Kazić je, prema navodima optužnice, bio komandant Devete brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), dok su Hujić i Čović bili upravnici i zamjenici upravnika logora “Silos”. Mešanović je, prema optužnici, bio jedan od zamjenika upravnika u “Silosu” i upravnik logora u magacinu u kasarni “Krupa”, a Nermin Kalember stražar u “Silosu”.

U završnoj riječi Tužilaštvo BiH je zatražilo da sva osmorica optuženih budu proglašeni krivima. Tvrdnje iz navoda optužnice – da je srpsko stanovništvo općine Hadžići nezakonito privođeno i zatvarano u logore u kojima su vladali nehumani uslovi, te premlaćivano i tjerano na prinudne radove – Tužilaštvo je dokazivalo saslušanjem 77 svjedoka i izvođenjem preko 1.400 materijalnih dokaza.

Dokazni postupak Tužilaštva BiH trajao je oko tri godine, a većina svjedoka su bivši zatočenici, koji su govorili o zarobljavanju, dovođenju u logore i zlostavljanju.

Odbrane optuženih zatražile su njihovo oslobađanje, a saslušanjem 75 svjedoka i ulaganjem velikog broja materijalnih dokaza nastojale su dokazati da su oni svoje funkcije obavljali u skladu sa zakonom i uslovima koji su vladali u ratu.

U svoju korist svjedočili su optuženi Nezir Kazić i Nermin Kalember. Kazić je tvrdio da nijedan zatvorenik nije obavljao radove na borbenoj liniji, te da “Silos” nije bio vojni zatvor, a Kalember je tvrdio da se prema zatvorenicima korektno ponašao.

“Bio sam izuzetno korektan, ali i izuzetno oštar i pravedan”, kazao je Kalember.

Zatvaranje iz sigurnosnih razloga
Vještak Odbrane vojne struke Hazim Šadić je rekao da je općina Hadžići imala strateški položaj za bezbjednost Sarajeva i BiH.

“Sarajevo bi gubljenjem tog dijela bilo stavljeno u potpunu blokadu. Bilo kakav ulazak i izlazak iz Sarajeva bio bi onemogućen”, kazao je Šadić, istaknuvši da su se na prostoru općine Hadžići nalazile najveće rezerve naoružanja i vojne opreme nekadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA).

I Odbrana Fadila Čovića je angažovala vojnog vještaka Asima Džambasovića, koji je utvrdio da je stavljanje u izolaciju osoba s područja Tarčina i Pazarića zbog sumnji da sarađuju s neprijateljskim formacijama, bilo “opravdano, logično i jedino moguće”.

Odluku o izolaciji, kako je vještak rekao, donijelo je Ratno predsjedništvo općine Hadžići.

“Aktivnosti pripadnika Teritorijalne odbrane, opštinskog štaba i Ratnog predsjedništva su bile opravdane u to vrijeme kada se ima u vidu kompletna situacija”, kazao je Džambasović.

Dodao je da su lica privodili pripadnici SJB-a Hadžići kako bi spriječili njihovo djelovanje na ugrožavanju sigurnosti građana i podrivanju Ustava Republike BiH.

Ramiz Dupovac, nekadašnji član Kriznog štaba i Ratnog predsjedništva općine Hadžići, potvrdio je da je i on učestvovao u donošenju odluke o izolaciji srpskog stanovništva, te da je to bila jedna od najznačajnih odluka.

“Znali smo da nas može snaći sudbina kao i stanovništvo istočne Bosne koje je tu izbjeglo. Oružje je predstavljalo ogromnu opasnost i prijetnju građanima i vlastima”, izjavio je Dupovac.

Nusret Selimović, nekadašnji službenik u Odjeljenju kriminalističke službe Centra javne bezbjednosti (CJB) Hadžići, na pitanje da li je policija imala moć da pusti zatvorene osobe, odgovorio je: “Ni govora.” On je dodao da je izolacija osoba srpske nacionalnosti bila opravdana iz sigurnosnih razloga.

“Bilo je desetine hiljada izbjeglica i sa općine Hadžići i iz istočne Bosne. Bio je opšti haos. Najbliži srodnici nestali, silovanja koja su vršena na tim općinama… Nije postojala sila koja bi odbranila te ljude od fizičke likvidacije”, rekao je Selimović.

Bakir Alispahić, nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Republike BiH, kazao je da je samo Predsjedništvo BiH moglo donijeti odluku o rješavanju problema “Silosa”.

“Ni Đelilović, ni vojska, ni policija nisu se mogli miješati u taj problem… Vlada nema ingerencije nad vojskom i policijom. Oružane snage u ratu čine vojska i policija. Predsjedništvo je nadležno za oružane snage”, rekao je Alispahić.

Owen O'Sullivan, bivši posmatrač misije Ujedinjenih nacija u BiH, kazao je da je 1993. godine posjetio zatvor “Silos”, naglasivši da je smještaj zatvorenih osoba bio u skladu sa situacijom koja je vladala na tom području, te da stanje nije bilo loše.

“Nije se vidjelo da su maltretirani i tučeni. Nisu bili uhranjeni, dobijali su samo jedan obrok dnevno i imali su samo sat za izlazak… Dobijali su ono što je dobijalo i lokalno stanovništvo. Stanje zarobljenika bilo je odraz cijele populacije, nije bilo neke razlike”, izjavio je O'Sullivan.

Amira Horman svjedočila je da su u kasarni “Krupa” i “Silosu” postojale priručne ambulante i da je ona pružala medicinsku pomoć zatvorenicima. Dodala je da je u ove objekte dolazio i ljekar, te da su zatvorenici po potrebi vođeni specijalistima i na bolničko liječenje.

Zatvorenici su, kako je rekla svjedokinja, imali ogrebotine, posjekotine i žuljeve od obavljanja radova, a ona nije čula da su maltretirani ili da je neko nekoga udario. Napomenula je da su zatvorenici obavljali određene radove iza “Silosa” – cijepanje drva, istovaranje robe…

Zatvorenici imali bolju hranu od stražara

Izet Ramić, koji je od decembra 1992. radio na unutrašnjem obezbjeđenju u objektu “Silos”, kazao je da nije vidio zločine nad zatvorenicima.

“Odgovorno tvrdim da su, pogotovo u 1993. godini, bolju ishranu imali zatvorenici nego mi”, rekao je Ramić i dodao da je “Crveni krst” mogao da dolazi i donosi hranu zarobljenicima, te da su je oni nudili stražarima.

Mehmed Musić, bivši član Opštinske komisije za razmjenu, kazao je da su se porodice nestalih Hadžićana protivile razmjeni Srba koji su bili zatvoreni na području općine Hadžići, tražeći da se ne razmijene dok se ne sazna šta je s članovima njihovih porodica koji su 1992. godine ostali na srpskom dijelu općine.

“Prijetili su i meni i gospodinu Mustafi da će napraviti haos”, rekao je Musić.

Kako bi dodatno osporilo dokaze Odbrane, Tužilaštvo je angažovalo vještaka vojne struke te saslušalo pet svjedoka.

Vještak Martin Frančešević je kazao da nakon razoružavanja srpskog stanovništva nije bilo razloga da budu zatvoreni jer nisu bili u posjedu oružja. Pojasnio je da je, iz dokumenata koje mu je dostavilo Tužilaštvo BiH, zaključio da je oduzeta veća količina naoružanja, granata, tromblonskih mina, 700 komada cijevi i između 50.000 i 60.000 metaka različitih kalibara.

“Moje mišljenje i stav po pitanju ovih količina naoružanja jeste da nisu predstavljale značajniju prijetnju koja bi iziskivala kompletno hapšenje lica srpske nacionalnosti. Nije bilo razloga da ta lica ostanu zatvorena, jer nisu imala u posjedu to naoružanje”, rekao je Frančešević.

U korist Tužilaštva su svjedočili i Nikola Andrić i Blaško Pandurević – koji su kazali da su na nekim zatvorenicima vidjeli povrede. Andrić je ispričao da je prilikom boravka u Osnovnoj školi u Pazariću vidio zatvorenika Ristu Mijatovića, koji je bio iscrpljen i imao je modrice na licu.

Pandurević je izjavio da je vidio kada je stražar Kalember rekao Marinku Krstiću da čučne i udario ga nogom u glavu.

Na pitanje Kalemberovog branioca kako je izgledao Kalember, svjedok je odgovorio: “Tako kao taj što sjedi pored tebe.”

Suđenje za zločine počinjene na području općine Hadžići počelo je u aprilu 2012. godine.