Meho Ikanović je u izjavi iz 2012. kazao kako je brata Zijada posljednji put vidio u julu 1992. godine, kada je s grupom ljudi iz sela Snježnice krenuo do mjesta Vitnica zbog nabavke oružja.
“Narednih dana se pričalo da kolona nije stigla… Sjećam se da se kao mjesto zarobljavanja spominjao Lokanj. Ne znam gdje su ubijeni, ni ko je u tome učestvovao”, rekao je svjedok.
Džemila Mehić je također navela da je njen suprug Zijah s drugim muškarcima 14. jula 1992. krenuo po oružje u Vitnicu, te da je čula da su stradali u Lokanju, dok je Ajna Omerović kazala da je i njen pastorak Fadil nastradao na putu prema Vitnici.
Za zločin počinjen u selu Lokanj sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Miletu Vujeviću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.
Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.
Svjedokinja Fadila Mehić je izjavila da je njen sin Nihad krenuo u grupi iz Točaka, te da se pričalo da su u šumi bili razdvojeni. Dodala je da je čula da su jedni bili odvedeni u logor, a drugi ubijeni.
Hajrudin Mehić je u izjavi naveo da je njegov brat s drugim mladićima u julu 1992. krenuo prema Lokanju te da su mnogi poginuli. On je rekao kako je čuo da je, prije nego su zarobljeni, Ferid Đuzdanović ubio jednog Srbina i da je nakon toga “krenula paljba”.
Za grupu ljudi koja je krenula po oružje u Vitnicu, među kojima je bio i njegov brat Sadik, svjedok Sulejman Omerović je istakao da je čuo razne priče, između ostalog i da su ubijeni u Lokanju. Naglasio je da nikada nije čuo ko ih je ubio, kao i da ne zna gdje su ubijeni.
U svoje dvije izjave, Alija Salkanović je kazao da je u julu 1992. čuo da je u Lokanju zarobljena grupa ljudi, te da je 1995. saznao da je njegov sin poginuo 1992. godine.
Mineta Salkanović je u izjavi iz 2012. rekla da je u vrijeme ubistva sina Kamila bila u Njemačkoj, dok je Sumbila Mustafić kazala da ne zna s kim je otišao njen sin Ismet, ali da zna “da su pobijeni 13. jula”.
Svjedoci su u izjavama navodili kako su tijela stradalih članova porodica prepoznata prilikom dviju razmjena tijela u Teočaku. Odbrana Maksimovića je za većinu svjedoka istakla kako bi ih pitala da li njihove porodice primaju naknadu na osnovu toga što su stradali bili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).
Rasim Halilović je rekao da je tijelo sina Nedima, stradalog u Lokanju 1992. godine, pronašao prilikom druge razmjene tijela, a Fatima Avdić je naglasila kako je tijelo sina Nihada prilikom razmjene prepoznala njena kćerka. U iskazu umrle Aiše Čeliković navedeno je da je prilikom razmjene prepoznala suprugovo tijelo i na njemu vidjela rane.
“Ja sam mislila da su svi živi. Tek kad je kamion došao, vidjela sam da su vreće u njemu”, kazala je svjedokinja Džemila Vejzović, čiji je sin otišao s prijateljima polovinom jula 1992. godine. Dodala je i da je čula da su uhvaćeni u Lokanju te odvedeni u školu u Pilici, gdje su mučeni.
Ajka Jukić se prisjetila kako je čula da je grupa s kojom je otišao njen sin ubijena u Lokanju, ali da ne zna ko je to uradio.
Suđenje će se nastaviti 9. jula.
