Vojislav Šešelj: Od komuniste, nacionalnog fanatika do četničkog vojvode

Šešelju, koji je prvostepenom presudom od 31. marta 2016. oslobođen krivice po tri tačke optužnice za zločin protiv čovječnosti i po šest za kršenje zakona i običaja ratovanja na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske, konačnu presudu izreći će sudac Theodor Meron, predsjednik Žalbenog vijeća, te sudije Lee G. Muthoga iz Kenije, Florence Rita Arrey iz Kameruna, Ben Emmerson iz Velike Britanije i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa iz Portugala.

Početkom 80-ih godina, niko od Šešeljevih poznanika nije se mogao nadati da će ovaj nacionalistički fanatik, koji je sanjao ideju “Velike Srbije”, završiti na klupi Haškog tribunala.

Rođen je 1954. godine u prijestolnici BiH, gradu Sarajevu. Za tri godine diplomirao je kao vrhunski student te postao jedan od najmlađih asistenata na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Generacije s početka 70-ih kažu da nije bilo studenta koji nije poznavao “Voju” Šešelja.

“Uvijek je hodao nekako usplahireno, kao da je premjeravao fakultet krupnim koracima. Izgledao je dosta agresivno u svemu što radi”, kazao je Boro Kontić, bivši Šešeljev kolega s fakulteta, u izjavi za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

“Vojo žirafa”

Prve političke korake imao je sa 17 godina, kada je postao član Saveza komunista Jugoslavije (SKJ), a na Pravnom fakultetu u Sarajevu ujedno je bio i prvi student-prodekan.

Paralelno uz to njegovo ideološko, tada čisto komunističko uvjerenje, išla je i svijest o potrebi društvenog angažmana. Uz učešće u SKJ-u vrlo aktivan je bio i u organizaciji saveza studenata.

“I tada je, s pokrićem ili bez njega, očigledno imao u sebi – a kasniji tok događaja će to pokazati – neke samoprojektovane atribute vođe ili mesije. Bio je autoritaran, bučan, čovjek koji je htio da dominira i da se njegova sluša. Zbog izuzetne visine i kratkih pantalona koje je često nosio, valjda zbog dugih nogu, zvali su ga ‘Vojo žirafa’. Odozgo je nekako dominirao, marširao kroz fakultet, pa je i dobio taj nadimak”, rekao je profesor Zdravko Grebo, tadašnji asistent na Pravnom fakultetu, kojeg je pohađao Šešelj.

Profesor Grebo prisjetio se i jedne anegdote koja odslikava Šešeljevu upornost i odlučnost da sve što zamisli i uradi.

Sredinom 70-ih Grebo je otišao na služenje vojnog roka. Šešelj je tada još bio student.

“Bio sam na obuci, vježbali smo strojev korak i zakletvu, i poznato je da tada mjesec dana vojnik nema pravo na posjete i napuštanje kasarne. Jedan dan, tada je neki dežurni s kapije došao i rekao: ‘Grebo, imaš posjetu.’ Na kapiji sam sreo Šešelja. Nisam se ni majci tada nadao jer su posjete bile zabranjene. Od komandanta kasarne dobio je dozvolu da me izvede u grad. Dao mi je tada jednu bombonjeru da počastim drugove. Otišao sam u paviljon, a kada sam otvorio bombonjeru, u njoj je bila flaša rakije”, prisjetio se Grebo.

Sklonosti lidera pokazivao je još i u Prvoj gimnaziji, gdje ga mnogi pamte kao đačkog šefa. Bio je predsjednik Zajednice učenika škole (ZUŠ) i omladinske organizacije (SSO), odlikaš, i najmlađi član SKJ-a u školi.

Drugovi iz škole pamte ga kao gimnazijskog “supermana”, mada ga je malo ko volio. Poznanici iz srednjoškolskih dana kažu da je djelovao kao izliven od metala, nesklon svakoj šali i običnoj riječi. Bio je, kako kažu, “uskogruda komunjara s dna kace”.

“A bio je jako inteligentan, mada ne i pametan. Svaka mu riječ na mjestu, a, opet, sve skupa bezukusno kao splačine. Ima takvih ljudi, poput planinskog potoka – bistri ali plitki! Do bola je Šešelj bio tvrdoglav i jednostran, kao programiran. Svaka riječ od njega se odbijala kao da je blindiran. Fanatik od glave do pete”, prisjetio se Vlastimir Mijović, dugogodišnji novinar i urednik dnevnog lista “Oslobođenje” i Šešeljev školski drug iz gimnazijskih dana.

Prve afere i problemi s “partijom” su za Šešelja počeli nakon što je magistrirao. Magistarski rad Brane Miljuša, dugogodišnjeg predsjednika omladine BiH, potom i sekretara Gradskog komiteta Saveza komunista Sarajeva, koji mu je ujedno bio i suparnik za mjesto asistenta na Pravnom fakultetu, Šešelju se učinio kao plagijat.

“Ode crnom đavolu”

Uskoro je i dokazao da je Miljuš isprepisivao svoj rad, potvrdilo je to i Nastavno-naučno vijeće Fakulteta političkih nauka, ali je direktiva iz SKJ-a bila “ne talasati u javnosti”.

“Hamdija Pozderac, glavna komunistička faca u BiH, bio je recenzent tog plagijata koji je Miljuš pretvorio u knjigu. Život je trebalo da se nastavi kao da se ništa nije desilo. A desit će se, pošto Vojo nije položio oružje, da na kraju od njega postane ultranacionalista, mrzitelj komunizma, dehumanizirani galamdžija riješen da sa zemljom sravni sve što mu se ne dopada. I onda Vojo, tjerajući svoju pravicu i kapric, sve više gubeći kompas, polako ode ka crnome đavolu. Napakovaše mu i nacionalizam i antikomunizam, dok u njemu toga još nije ni bilo. I djevojka mu je čak bila muslimanka”, rekao je Mijović.

Ranih 1980-ih godina politički se aktivirao kao disident, odnosno oporba komunističkom režimu. Tada se u Beogradu družio s disidentskom elitom, koju su činili Vuk Drašković, Lazar Stojanović, Kosta Čavoški, Rajko Petrov Nogo, Brana Crnčević, udarna ekipa Dobrice Ćosića.

“S njima i Vojo poče tikve da sadi. I svi skupa ubrzo odjezdiše u karavan za raznošenje velikosrpskih ideja”, kazao je Mijović.

Zbog nacionalističkih izjava 1984. bio je i osuđen te je odležao dvogodišnju zatvorsku kaznu, da bi se potom preselio u Beograd, gdje se počeo uklapati u srpske nacionalističke krugove koji su se suprotstavili jugoslavenskom komunističkom režimu.

Počeo je gravitirati idejama četnika, sljedbenicima Draže Mihailovića iz Drugog svjetskog rata. Čak je i osnovao vlastiti srpski četnički pokret, zbog čega je po drugi put uhapšen i zatvoren, 1990. godine. Iste godine pokušao je oštetiti Kuću cvijeća, mauzolej dugogodišnjeg komunističkog vođe Jugoslavije, Josipa Broza Tita.

Dok je bio u zatvoru, bio je kandidat za predsjednika na prvim višestranačkim izborima u bivšoj Jugoslaviji. Dobio je oko 90.000 glasova, što nije bilo dovoljno za pobjedu, ali to ga nije spriječilo da ostvari svoj cilj i postane glavna figura u srbijanskom političkom životu.

Godine 1991. osnovao je Srpsku radikalnu stranku. Iste godine postaje zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije.

Na početku 90-ih došlo je i do raspada Jugoslavije. Oružani sukobi koji su započeli u Sloveniji širili su se u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Šešelj je tada formirao dobrovoljnu paravojnu jedinicu, koja je dobila nadimak “šešeljevci” i koja je zajedno s drugim oružanim jedinicama sudjelovala u sukobima na srpskoj strani.

Tvrdio je da je dobijao pomoć, oružje i novac od srpske države, dok su Slobodan Milošević i njegovi saradnici, u vojsci i u državnom aparatu, odbijali bilo kakve veze s tadašnjim paravojnim jedinicama u ratom zahvaćenim zemljama Jugoslavije.

Ismijavanje suda

Tokom ratova postao je poznat po svojoj ekstremnoj retorici, kojom je mobilizirao Srbe diljem regije.

Javno se zalagao za stvaranje pojedinih jednonacionalnih područja etničkim čišćenjem. U tom razdoblju oblikovao je ideju o “Velikoj Srbiji”. Prema Šešelju, princip je bio – “tamo gdje postoje srpski grobovi, treba postojati i srpska zemlja”.

Njegova “Velika Srbija” uključivala je cijelu današnju Srbiju i Kosovo, uz Makedoniju, Bosnu i Crnu Goru, kao i većinu Hrvatske.

Zbog aktivnosti tokom rata na području bivše Jugoslavije, u januaru 2003. optužnicom Haškog tribunala na teret mu je stavljena odgovornost za deportaciju desetina hiljada nesrba i ubistvo najmanje 905 Bošnjaka i Hrvata. Mjesec dana kasnije, dobrovoljno je otišao u Haag, gdje se izjasnio da nije kriv, i to mu je bilo treće suđenje u životu.

Suđenje Šešelju je počelo 7. novembra 2007., nakon niza zastoja i prepreka, uključujući štrajk glađu zbog nametanja advokata. Odbijao je pravnu pomoć od suda UN-a i ismijavao ponudu da dobije advokata.

“Lažno predstavljate ovog čovjeka s ptičjim gnijezdima na glavi kao mog advokata. Nikad neće biti moj branitelj. Ovdje ste doveli glumce da djeluju kao advokati, ali nikad neće biti moji branitelji. Oni su vaši špijuni”, rekao je sudu.

Tokom pritvora u Haagu, Šešelj je objavio mnoštvo knjiga, među kojima je “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije”.

Pozivao je sud da ga, zbog njegove nacionalističke ideologije, osudi na najveću moguću kaznu, uz poruku da njegovoj “besmrtnoj duši ne mogu ništa” i da će “ako umre, najvjerojatnije umrijeti od smijeha”.

“Ja bih najviše volio da me osudite na smrt. To bi bio idealan završetak moje političke i pravne karijere”, govorio je Šešelj.

Smatrao je da je sud plod urote, najprije pape i Vatikana, zatim Njemačke, a prema potrebi, i Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Suđenje je nazvao “pravnim skandalom bez presedana u novijoj pravnoj istoriji”, uz napomenu da tako nisu sudili ni Hitler ni Staljin.

Tokom suđenja, na pozive suca da ustane, Šešelj je odgovorio: “Ja vama da ustanem? Pa vi niste normalni. Vi ste belosvetski ološ. Kako ja vama mogu da ustanem? Ja sam četnički vojvoda.”

Zbog lošeg zdravstvenog stanja, Haški sud odlučio je pustiti Šešelja na privremenu slobodu, a u Beograd se vratio 2014. godine.

U martu 2016. godine, prvostepenom presudom oslobođen je svih optužbi. Tri puta mu je suđeno za nepoštivanje suda i to većinom zbog izjava kojima je omalovažavao i ismijavao rad suda. Osuđen je na četiri godine i devet mjeseci za nepoštivanje suda.

Nakon prijevremenog izlaska na slobodu zbog bolesti, Šešelj je ponovno postao čarobnjak u političkom životu u Srbiji. Održavao je skupove, držao govore i davao intervjue pune retorike iz 1990-ih, vrijeđajući žrtve rata.

Iako njegovi medijski istupi i dalje privlače pažnju, njegova politička zvijezda ipak je izblijedila. Broj zastupnika Šešeljeve stranke danas u Vladi Srbije je zanemariv u odnosu na 1992., kada su u parlamentu imali 101 mjesto od ukupno 250.