Ranko Cvijanović je posljednji put oca vidio 28. aprila 1992. godine, kada je napustio selo Bukova Greda (općina Orašje). Čuo je kasnije da su početkom maja u selo upali policajci i odmah neke ljude ubili, a neke, među kojima i njegovog oca, odveli u zarobljeništvo.
Kako je saznao, otac mu je odveden u logor Donja Mahala (općina Orašje), gdje je bio fizički zlostavljan.
“Rođak koji je bio zarobljen s mojim ocem kazao mi je da je bio u teškom stanju. I strina mi je rekla da ga je vidjela, oko mu je bilo izbijeno… Rečeno mi je da ga je najviše zlostavljao Stjepo Đurić, koji mu je drvenu dršku od metle zabio u leđa. Sljedeće jutro su ga pronašli mrtvog”, prisjetio se Cvijanović.
Za zločine počinjene u Orašju optuženi su, pored Stjepe Đurića, Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, kao i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te vojne i civilne policije u Orašju.
Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjima, silovanjima i drugim nečovječnim radnjama.
Svjedokinja Jadranka Đurić je kazala da je oca bezuspješno tražila u ljeto 1992., nakon što nije došao kući iz Njemačke, gdje je radio. Čula je da je u logor Donja Mahala doveden 6. maja 1992., a četiri dana kasnije ubijen i bačen u Savu.
Svjedok Željko Cvijanović je posljednji put vidio oca u aprilu 1992., kada je otišao iz sela Bukova Greda. Otac i majka su ostali u selu, a svjedok je kasnije saznao da je majka odvedena u logor i onda je puštena na razmjenu, dok je otac ubijen u logoru Donja Mahala.
Sva tri svjedoka su navela da su pronašli posmrtne ostatke svojih očeva i sahranili ih.
Nastavak suđenja zakazan je za 4. april.
