Zaštićena svjedokinja M-1, koja je svjedočila iz druge prostorije, navela je da su jednog dana, ne mogavši se sjetiti kada, vojnici došli i naredili civilima da s rukama na glavi izađu, a potom su ih odveli u garažu Crkvenog doma u Rogatici.
Pojasnila je da je bilo oko 19 civila, a ubrzo nakon što su dovedeni u garažu, muškarce, među kojima i njenog muža, odvojili su i izveli vani.
“Ja tu sliku nisam vidjela, sliku odvođenja. Nisam mogla, izgubila sam se. Nakon što sam se osvijestila, muškaraca nije bilo, a ostali su plakali. Niko ništa nije govorio, svi su zanijemili… Pokušavala sam saznati za sudbinu muža…”, posvjedočila je ona.
Kako je rekla, optužene Zdravka Lubardu i Ozrena Planojevića ne poznaje.
Lubarda i Planojević su optuženi da su u periodu od kraja maja 1992. do kraja 1993. učestvovali u progonu civila Bošnjaka, hapšenjem, nestankom osoba te drugim nečovječnim djelima. U optužnici je navedeno da je Lubarda ove zločine počinio kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), a Planojević kao pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Rogatica.
Svjedokinja Šahsena Hodžić je navela da je 19. juna 1992. s mužem Hašimom iz zgrade “Tekija” odvedena u garažu kod Crkvenog doma u Rogatici.
Naredno jutro, kako je rekla, otvorila su se vrata od garaže i tada je vidjela optuženog Lubardu kako se udara po glavi i čupa kosu jer mu je, kako je saznala, ubijen sestrić. Bio je, kako je pojasnila, u vojničkom odijelu, ali ne zna da li je bio naoružan.
Nekoliko sati kasnije, svjedokinja je kazala da je rečeno da svi muškarci, među kojima i njen muž, iziđu.
“Vezali su im ruke i oči, u transporter i njih sedam odveli… Ne znam ništa za muža, gdje su odvedeni i ubijeni”, posvjedočila je ona.
Nakon toga, kazala je Hodžić, došao je autobus i otišla je na slobodnu teritoriju. Kako je rekla, iz autobusa je primijetila da vojnici dovode grupu muškaraca u civilu te su poredani odmah pored Crkvenog doma.
Svjedokinja Lubardu nije viđala više, a optuženog Planojevića ne poznaje.
Suđenje se nastavlja 19. februara.
