Haški tribunal: “Pioniri” ostavili mnoga otvorena pitanja

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) će svečanom ceremonijom 21. decembra zatvoriti svoja vrata nakon skoro četvrt stoljeća rada, ali bivši i sadašnji radnici ove institucije, kao i oni koji su direktno ili indirektno sarađivali s Tribunalom, različito ocjenjuju njegov rad.

Dok većina priznaje historijsku ulogu Tribunala – koji je po prvi put utvrdio postojanje genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, kada je ubijeno preko 7.000 Bošnjaka, kao i kampanje terorisanja građana Sarajeva ili korištenja zločina silovanja u istočnoj Bosni, gdje je tako na sistemski način vršen progon – istovremeno se smatra da je Sud u Haagu morao učiniti još i više.

Bivši tužilac Tribunala u Haagu Geoffrey Nice kaže da Sud svakako ostavlja “ogroman broj utvrđenih činjenica i dokaza”, ali istovremeno i neodgovorena pitanja u vezi sa učešćem Srbije, a i upitnike u vezi s tim koja je vrsta odgovornosti Srbije za genocid počinjen u Srebrenici.

“Ukoliko su u Srbiji znali šta se dešava u Srebrenici, zašto to nisu spriječili… To su neka ključna pitanja koja i sada muče budućnost BiH i ovaj tribunal nije dao odgovor na njih”, napominje Nice.

Nakon što Tribunal zatvori vrata, neriješene slučajeve preuzet će Mehanizam za međunarodne kaznene sudove. Bošnjački oficir za vezu Amir Ahmić smatra da je nemoguće ocijeniti rad Suda u cjelini prije žalbenih presuda. Prema Ahmiću, naslijeđe Tribunala je veliko – prvenstveno u utvrđivanju činjenica – ali mrlju ostavlja nejednak stav sudija i tužilaca u vezi s optužbama za genocid 1992. godine.

“Nevjerovatno je da postoji klasični sukob između dva organa. S jedne strane ima 30-ak sudija koji misle da se genocid desio samo u Srebrenici. To smo vidjeli i u presudi kod Ratka Mladića. S druge strane, ima ured tužioca s nekoliko stotina tužilaca koji nikada nisu odustali od dokazivanja zločina genocida u cijeloj BiH. To je zamjerka i očekujem da će se promijeniti u žalbenim postupcima”, ističe Ahmić.

Nedokazana veza Vojske Republike Srpske (VRS) s Beogradom tokom rata u BiH jeste još jedna negativna strana rada Tribunala, smatra Ahmić.

“U slučaju Mladića i Radovana Karadžića ostale su nejasne veze jer je Slobodan Milošević izbačen iz zločinačkog poduhvata. Ovaj tribunal je donio tri vrlo važne presude kada je u pitanju karakter konflikta u BiH u vezi Srbije, kao i četiri presude kada je u pitanju Hrvatska… To su dometi Tribunala koje mi ne smijemo potcijeniti”, zaključuje Ahmić.

Neobični eksperiment međunarodnog suda

 Glasnogovornik Suda Nenad Golčevski kaže da je osnivanje Tribunala “neobični eksperiment”.

“Nakon Nürnberga i Tokija, bio je to prvi sud za međunarodne zločine. Bez iskustva, nismo znali šta da očekujemo… U Jugoslaviji se očekivalo da on donese pomirenje. Tribunal nije institucija koja to može jer sudi za pojedinačnu odgovornost, ali presude, činjenice koje su utvrđene, mogu i treba da doprinesu procesu suočavanja s prošlošću i pomirenju”, smatra Golčevski.

Sud u Haagu je od 1993., kada je osnovan, osudio 90 osoba, na oko 1.300 godina zatvora. Tribunal je sudio za genocid, zločine protiv čovječnosti, povrede ratnog prava i običaja i teške povrede Ženevskih konvencija, te je donio čitav raspon presuda, od kojih je onu najtežu kaznu – kaznu doživotnog zatvora – u pravosnažnom postupku izrekao pet puta.

Pred Sudom se ukupno pojavilo 4.650 svjedoka koji su svjedočili o zločinima počinjenim od Hrvatske i BiH do Kosova. Sudilo se ukupno 10.800 dana i sve je to zapisano na 2,5 miliona stranica.

Do sada je 56 osuđenih već odslužilo svoje kazne, a optužbi je oslobođeno 19 optuženih osoba.

Žrtve različitih nacionalnosti smatraju da je Sud u Haagu dijelom ispolitiziran, te da je u mnogim slučajevima radio parcijalno. Saja Ćorić, koja je svjedočila u više predmeta za zločine počinjene u Hercegovini, smatra da je Tribunal ostavio nedovoljno jasnim pitanje oblika rata u BiH.

“Tribunal nije imao snage ili po naredbi nečijoj nije izrekao ono što je činjenica, a to je – kakav je bio oblik rata u BiH. Ne treba tu kosku ostavljati mladim generacijama”, smatra Ćorić.

Dok po mišljenju nekih Tribunal nije dovoljno jasno utvrdio ulogu Srbije, predstavnici srpskih žrtava iz Republike Srpske (RS) smatraju da je Sud otišao u tome predaleko. Bivši predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Branislav Dukić nazvao je Haški tribunal “lakrdijom”, sudom “koji u sebi nema pravičnosti”.

“Haški tribunal nijednog trenutka nije spomenuo srpske žrtve. Pominje da je Sarajevo napadano sa srpskih položaja, ali nije uzeo u obzir da je u tom istom Sarajevu bilo 126 logora za Srbe”, rekao je Dukić.

Sudska praksa za budućnost

 Govoreći o pionirskom radu Tribunala i sudskoj praksi koju je utvrdio, dugogodišnji vještak Berko Zečević kaže da je Tribunal ostavio jednu snažnu poruku za buduće političare i vojne komandante – da ne smiju biti beskrupulozni kada su u pitanju ljudske patnje.

“Osude ljudi koji su učestvovali u procesu tokom rata na ovim prostorima ne mjere se godinama zatvora, jer objektivno nemoguće je ustanoviti koliko vrijedi ljudski život ili patnja, ili patnja žene koja je silovana. Zadovoljan sam onim što je Tribunal uradio. Ima i negativnosti. Jako dugo su trajali procesi protiv određenih ljudi”, smatra Zečević.

S njim se slaže i tužilac Nice, koji tvrdi da su 24 godine predugo da se čeka na pravdu.

“Pogledajte samo u prošlosti – 24 godine nakon zločina u Drugom svjetskom ratu, Njemačka i Japan su bili konsolidovani i na putu ka novim i uzbudljivim budućnostima. To se ne može reći za Hrvatsku, Srbiju, BiH i Kosovo”, kaže Nice.

Zečević kao negativnost u radu ističe i nekada neprofesionalan pristup u predmetima.

“Imao sam priliku raditi s tužiocima koji su tražili analize. Oni ih ne pročitaju, nego dan ili dva prije mog svjedočenja imaju kratak brifing, da prezentiram šta sam radio”, dodaje Zečević.

Dragan Mioković, bivši vođa tima istražilaca Centra službe bezbjednosti (CSB) Sarajevo, svjedočio je u više predmeta i smatra da su sve sudske presude dokumenti i dokaz koji će u pravnom i sudskom smislu ostati zapisan kada je rat u BiH u pitanju.

“To je prilika da se u nekim budućim vremenima – neki manje isfrustrirani ljudi, gdje prije svega mislim na struku, na intelektualce, istoričare, pravnike – prolaskom kroz tu arhivu definitivno rasvijetli i utvrdi prava istina. Ne samo pravna nego i istorijska istina o svemu onome što se desilo u BiH”, smatra Mioković.

Njegovo mišljenje dijeli i Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, ističući da bez Tribunala ne bi bilo ni pravde.

“Presudama Ratku Mladiću i Jadranku Prliću i ostalima, Tribunal je ispunio svoju svrhu i cilj kada je u pitanju pravo i satisfakcija za žrtve. To su, uz presudu Radovanu Karadžiću, najznačajniji procesi i smatram da možemo biti zadovoljni”, kaže Tahirović.

Predsjednik Udruženja logoraša BiH Jasmin Mešković kaže da je Tribunal mogao i bolje i više raditi.

“Međutim, da nije bilo Tribunala, vjerovatno ni nacionalni i sudovi u okruženju ne bi radili dovoljno na procesuiranju ratnih zločina”, smatra Mešković.

Tribunal nedovršenim ostavlja žalbene postupke protiv Vojislava Šešelja, Ratka Mladića i Radovana Karadžića te ponovljeni postupak protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, a tužilaštvima u regionu prebačeno je na stotine nedovršenih istraga ratnih zločina.