Članak

Đakić i Kajtazi: Donji Bukvik je zona odgovornosti Prvog bataljona

8. Decembra 2017.16:04
U nastavku suđenja za ratni zločin počinjen u Brčkom, svjedok Odbrane je kazao da je u septembru 1992. zona odgovornosti Prvog bataljona Hrvatskog vijeća obrane (HVO), čiji su pripadnici prema optužnici bili Đakić i Kajtazi, bila u Donjem Bukviku.

Sabahudin Memišević je rekao da je 13. septembra 1992. kao predsjednik mjesne zajednice sela Brka išao na pregovore s mještanima Bukvika, kako bi dogovorio prolazak svojih komšija. Odgovor iz Bukvika bio je, kako je kazao, “čut ćemo se”.

Dan kasnije, kako je naveo, tenk je postavljen na brdo iznad sela i ispaljena je jedna ili dvije granate prema Bukviku dok se 12 vojnika Četvrtog bataljona 108. brigade HVO-a povlačilo iz rovova.

O tim dešavanjima, kako je rekao, saznao je od svog prijatelja Envera Pamukčića koji je bio komandant Četvrtog bataljona 108. brigade HVO-a. Prema njegovim riječima, kompletno stanovništvo sela Brka je bilo angažovano u Četvrtom bataljonu.

“Ja nisam učestvovao u akciji, bio sam civil. Pamukčić mi je sve prenosio, non-stop smo bili zajedno. On mi je rekao da je akcija stala u devet sati navečer u Bukviku kod srpskog groblja i da se Četvrti bataljon povukao, a 15. septembra Enver je otišao prema šumi Borik jer su se civili tamo povukli”, posvjedočio je on.

Kako je rekao, zona odgovornosti Prvog bataljona je bila desna strana, odnosno Donji Bukvik, gdje su bili rovovi.

Tužilaštvo BiH tereti Mensura Đakića i Begzada Kajtazija za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u septembru 1992. u selu Bukvik. Đakić se tereti da, kao komandant Prvog bataljona 108. brigade HVO-a Bosanska Posavina, 15. septembra 1992. nije spriječio pripadnika HVO-a da izvrši ubistvo tri osobe srpske nacionalnosti, a nakon toga je propustio da kazni počinioca.

Kajtazi je optužen da je istog dana, pucanjem iz automatske puške usmrtio dvije žene srpske nacionalnosti – Milku i Radojku Brestovački.

Suđenje će se nastaviti 29. decembra kada će Odbrana uložiti materijalnu dokumentaciju.

 

Emina Dizdarević Tahmiščija