Maksimović i ostali: Tijelo bez šaka

Muhida Džuzdanović je posvjedočila kako je njen suprug Sabrija 1992. godine iz Teočaka pokušao izaći iz grada, te da ga nakon toga više nije vidjela.

Svjedokinja je kazala da je tražila tijelo supruga u centru Teočaka nakon razmjene tijela.

“Poznala sam ga po haljinama. Sve je bilo iskidano na njemu”, rekla je Džuzdanović, dodavši da su na tijelu nedostajale šake.

Za zločin u selu Lokanj sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Miletu Vujeviću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.

Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.

Druga svjedokinja Hedija Džuzdanović, koja je radi zdravstvenog stanja dala iskaz iz druge prostorije, kazala je da je njen sin Fahrudin otišao iz Teočaka u ljeto 1992. godine. Kako je istakla, poslije je saznala da je s drugim osobama ubijen u Lokanju.

Tijelo njenog sina, rekla je, prepoznao je zet, te joj ispričao da mu je glava bila “razvaljena”.

Emina Džuzdanović je kazala da je tijelo njenog supruga Nihada prepoznao njegov brat, te da je vidio “rupe u odjeći”.

“Od jednog komšije sam saznala da je on čuo da je Radivoje Đokić učestvovao u ubistvima tih civila”, izjavila je svjedokinja, dodavši da ona tu osobu ne poznaje.

Sve tri svjedokinje su potvrdile da primaju određeni vid naknade na osnovu stradalih članova porodice.

Suđenje će se nastaviti 30. oktobra.