Suad Begić je kazao da je 27. juna 1992. godine, zajedno s prijateljem, uhapšen u Bosanskoj Dubici i odveden u lokalnu policijsku stanicu, da bi nakon pet dana bio odveden prvo u logor Keraterm, a zatim u Omarsku.
“Stigli smo u Omarsku i istog trenutka smo bili pretučeni. Mene su prebacili u ‘Bijelu kuću’, gdje sam svaki dan dobijao batine. Kako dođe nova smjena stražara, tako idu nove batine, i sve do 6. avgusta, kada zatvorenike vode na Manjaču”, objasnio je svjedok.
Dodao je da su zatvorenici do Manjače voženi u autobusima, u kojima su takođe bili premlaćivani.
“Prije nego što smo došli na Manjaču, Dedu Crnalića su izveli iz autobusa. Čuli su se jauci, udarci, nisu ga čak ni dugo tukli. Nakon nekog vremena samo su ga ubacili u autobus, mada ja mislim da je on već tada bio mrtav. Po dolasku na Manjaču, izveli smo Dedu iz autobusa i stavili sa strane, kod jedne hrpe, na kojoj je već bilo oko desetak mrtvih tijela”, rekao je Begić i dodao da je na Manjači ostao do rasformiranja logora.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Begić je kazao da ne zna ko je tukao Crnalića i da to nije mogao da vidi jer je bio u autobusu.
Begić je svjedočio na suđenju bivšim prijedorskim policajcima Darku Mrđi, Zoranu Babiću i Radenku Marinoviću. Oni su optuženi da su učestvovali u progonu bošnjačkog stanovništva u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Republike Srpske. Na teret su im stavljena ubistva, prisilni nestanci i nečovječno postupanje 1992. godine.
Druga svjedokinja Agnesa Knežević je rekla da je njen stric Dedo Crnalić ubijen prije dolaska na Manjaču u ljeto 1992. godine.
“Ono što smo mi kao porodica znali bilo je da je Dedo prvo bio zatvoren u Omarskoj, nakon čega ga prebacuju na Manjaču. Čuli smo da je prije samog dolaska u logor izveden iz autobusa i ubijen. Ekshumacija je izvršena 1996. godine”, izjavila je Knežević.
Nastavak suđenja zakazan je za 3. novembar, kada će Tužilaštvo BiH ispitati četiri svjedoka.
