Matuzović i ostali: Ugušen u kanti vode
Jovan Cvijanović je posvjedočio da je zatvorenik Andrija Gavrić ugušen u kanti vode, a da se on od mjesta ubistva nalazio oko metar i po.
“U ćeliju gdje smo bili došla su dva vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Jedan od njih je Andrijinu glavu gurnuo u kantu vode, dok ovaj nije umro. Bio je mrak u ćeliji, a ja sam bio svega metar i po udaljen odatle”, rekao je Cvijanović.
Prema njegovim riječima, tokom rata u Orašju izgubio je dva brata i oca. Jedan mu je brat ubijen u šumi, u okolini sela Bukova Greda (općina Orašje), dok drugog, kao i oca, nikada nije pronašao.
“Na samom početku rata, maja 1992., bježao sam šumama i vidio četiri leša na zemlji. Jedan od njih bio je moj brat. Drugi brat i otac, u avgustu te godine, dovedeni su u logor Donja Mahala. Ja ih od razmjene 1993. godine više nikada nisam vidio”, kazao je Cvijanović.
On tvrdi da je 12. maja uhapšen u Orašju, odakle je odveden u logor Srednjoškolskog centra Orašje, a nakon toga u logor u Donju Mahalu. Svjedok je rekao da je od tada, pa sve do razmjene polovinom 1993. godine, doživio razna maltretiranja i premlaćivanja.
Najviše su ga tukli, kako je kazao, Mato Živković zvani Rakijica, Ivo Živković, Damir Klajić zvani Dama i Mirko Jurić.
Prisjetio se svjedok i premlaćivanja 18. maja 1992. godine, kada je doveden u logor Donja Mahala.
“Pero Živković me udario staklenom bocom u glavu. Nakon toga i policijskom palicom, kada mi je pukla arkada. Bio sam sav u krvi. Onda mi je vezao ruke i noge, nekim kablom od radioprijemnika. Dva sata me udarao čim je stigao, lupao me od zidove i pod. Heftaricom mi je bušio uši…”, ispričao je Cvijanović.
Za zločine u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić te Mirko Jurić.
Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a te vojne i civilne policije u Orašju.
Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva i to ubistvima, zatvaranjem ili drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode, mučenjima, silovanjima i drugim nečovječnim djelima.
Matuzović, Živkovići i Đurić su optuženi i da su, zajedno s njima poznatim pripadnicima Vojne policije HVO-a, u šupi u Donjoj Mahali i u logoru u Osnovnoj školi u tom mjestu, učestvovali u ubistvima, mučenjima i nečovječnom postupanju te nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja ratnim zarobljenicima.
Na pitanje tužitelja Milanka Kajganića, da li mu je poznata sudbina Makse Gajića, Bogdana Blagojevića, Čede Cvijanovića, Luke Pekića, Save Savića, Ranka Stojnića, Aćima Cvijanovića, Milana Klipanovića, Žarka Ristanića, Marka Gavrića i još nekih lica, svjedok je odgovorio da su svi ubijeni, odnosno da je tako čuo tokom boravka u logoru.
Svjedok je rekao da su uslovi u logoru bili katastrofalni te da su zarobljenici hranu dobijali jednom u dva ili tri dana. U zatvoru je, kako je kazao, proveo više od 400 dana, a samo dva puta u tom periodu bilo im je dozvoljeno kupanje, izjavio je svjedok Cvijanović.
Nastavak suđenja zakazan je za 18. oktobar.
