Naser Orić: Posveta Slobodana Miloševića i orden Armije BiH

Naser Orić je pred Haškim tribunalom oslobođen optužbi za ratni zločin u Srebrenici, a 9. oktobra bit će mu izrečena prvostepena presuda u Sudu BiH za zločin počinjen u selima Zalazje, Kunjerac i Lolići.

U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kazao je da su mu “njegovi saborci najveća snaga”, a boli ga “kada Bošnjak dođe da laže kao svjedok u korist Tužilaštva BiH”.

Saborac i kolega iz policije opisao je Orića kao izuzetnog borca i čovjeka.

“Upoznali smo se 1990., kada smo zajedno radili u policiji u Srebrenici. S obzirom na mladalačke dane, bio je jako odgovoran i ozbiljan u svom poslu. Kada je došla agresija, ponovno se pokazao odgovornim. Dao je maksimum u organizaciji i pružanju otpora. Mislim da je Naser simbol Bošnjaka i Bosanaca koji vole ovu zemlju”, rekao je Zulfo Salihović.

Orić je rođen početkom marta 1967. godine u Potočarima (općina Srebrenica), gdje je završio osnovnu školu, a zatim i Metalurško-tehničku srednju školu. U Boru (Srbija) upisuje i Fakultet za obojenu metalurgiju, koji napušta, a zatim odlazi na služenje vojnog roka.

Iz Jugoslovenske narodne armije (JNA) izlazi sa činom vodnika i značkom primjerenog vojnika. Dvije godine kasnije završava policijski kurs u Zemunu (Srbija), a pripravnički staž odrađuje u Savskom Vencu u Beogradu.

Kaubojski filmovi

Nastavlja školovanje još dvije godine, a 1990. povremeno odlazi na Kosovo kao pripadnik jedinice za specijalne zadatke Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije. Po potrebi, radi i na obezbjeđenju Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsjednika Srbije koji je kasnije u Haškom tribunalu optužen za ratne zločine. Milošević je preminuo prije izricanja presude.

Orić je kazao da nije razgovarao s Miloševićem kada ga je obezbjeđivao. Prilikom susreta u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala, rekao je Orić, Milošević se ponašao “gospodski”, želeći tako pokazati da to zbog čega je optužen nema veze s njim.

“Volio sam gledati kaubojske filmove i Milošević mi je često davao CD-ove s tim filmovima”, dodao je Orić.

Na demonstracijama 9. marta 1991. Orić kao policajac učestvuje u hapšenju Vuka Draškovića. Bio je i učesnik spašavanja rudara rudnika “Trepča” u tadašnjoj Titovoj Mitrovici, što je bila jedna od najvećih akcija u bivšoj državi.

“Bio je uhapšen Azem Vllasi. Rudari su se zatvorili 2.000 metara ispod zemlje i prijetili da će aktivirati eksploziv. Nas 13 je sišlo u jamu i spasilo sve rudare. Tada sam dobio pištolj s posvetom Slobodana Miloševića”, ispričao je Orić.

Na obezbjeđenju Miloševića radi i na Gazimestanu, prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke, juna 1989. na Kosovu Polju.

Proslava se održava neposredno nakon Miloševićevog ukidanja autonomije Kosova, gdje je bilo između milion i dva miliona ljudi. Prisustvuje joj gotovo kompletno Predsjedništvo tadašnje Jugoslavije na čelu s Janezom Drnovšekom.

Orić je napomenuo da je tada bio jedini Bošnjak koji je radio na obezbjeđenju.

“Sve do tada nisam razmišljao čemu to vodi. Kao i svaki put, svoj posao radio sam na visokom nivou. Kada sam vidio da je to ogroman skup Srba, s kojeg se šalju ratni pokliči, bilo mi je jasno šta se sprema”, kazao je Orić.

Vraća se u rodni grad i radi u tadašnjoj policiji. Sredinom aprila 1992. u Srebrenici je formirana Teritorijalna odbrana (TO), a Orić postaje njen komandant. Već u aprilu i maju 1992. srpske snage zauzimaju grad, a 8. i 9. maja Orić i njegovi saborci ponovo preuzimaju Srebrenicu.

U odbrani Srebrenice učestvuje sve do 29. maja 1995., kada biva razriješen dužnosti komandanta.

“Smijenjen sam, odnosno razriješio me je Rasim Delić. Tada sam ostao neraspoređen, a on mi nikad nije objasnio zašto je ta odluka donesena”, rekao je Orić. Poslije toga, on odlazi u Tuzlu, gdje je dočekao 11. juli 1995., kada je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu i u narednim danima počinila genocid nad Bošnjacima.

Nakon saznanja šta se dešava, Orić okuplja grupu dobrovoljaca i kreću u proboj ka Nezuku kod Sapne. Na čelu s njim, oko 30 dobrovoljaca učestvuje u proboju kako bi pomogli da se spase njihovi sugrađani iz Srebrenice.

Potom živi u Tuzli sve do 10. aprila 2003. godine, kada je po optužnici Tužilaštva u Haagu uhapšen za ratne zločine.

Obični policajac

“Pritvorska jedinica bila mi je drugi dom. Ja sam to shvatio i olakšao sebi sudski proces. Sretao sam stalno optužene Srbe. S Veselinom Šljivančaninom sam igrao fudbala. On je teški komunista. Kao takav je došao u zatvor i nije se promijenio. Govorio je da se kaje”, kazao je Orić.

Ipak, za jedinog istinskog pokajnika Orić smatra Momira Nikolića, činovnika VRS-a koji je priznao genocid počinjen u Srebrenici.

“Nije to uradio samo da bi mu bila manja zatvorska kazna”, rekao je Orić.

Pravosnažnom odlukom Haškog tribunala Orić je oslobođen optužbi. Živi, kako je kazao, na relaciji Tuzla – Sarajevo i bori se za vlastitu egzistenciju.

U rodni grad, u kojem je počinjen genocid, Orić je, kako je rekao, otišao samo jednom na dženazu. Nakon ratnih razaranja nikada nije ušao u svoju kuću i avliju.

Za ratnog komandanta srebreničkih boraca vežu se mnoge špekulacije. Jedni ga vole, drugi preziru.

“Vole me ljudi uz koje sam stao. Narod nikad izdati neću. Ne vole me oni kojima sam bio prepreka na Drini da naprave ‘veliku Srbiju’. Ustvari, njih boli što su kao visoki oficiri pali pred običnim policajcem”, pojasnio je Orić.

Dobitnik je “Zlatnog ljiljana”, kao i pištolja s Miloševićevom posvetom i priznanja za primjerenog vojnika iz JNA. To su, kako je napomenuo, otac i majka uspjeli iznijeti iz njegove rodne kuće u Srebrenici.

Polovinom 2015. Orić putuje u Švicarsku s Ćamilom Durakovićem, tadašnjim načelnikom Srebrenice, i Hamdijom Fejzićem, potpredsjednikom Skupštine općine Srebrenica, na obilježavanje genocida počinjenog nad Srebreničanima. Po potjernici Republike Srbije, zbog sumnje da je počinio ratni zločin u Srebrenici, Orić je uhapšen u Bernu.

Na zahtjev Tužilaštva BiH, a zbog provođenja istrage za ratne zločine, Orić je isporučen BiH. Nekoliko mjeseci kasnije, optužen je za ratni zločin – ubistva tri ratna zarobljenika srpske nacionalnosti na području Srebrenice i Bratunca.

Već godinama Orić povremeno boravi na planini u blizini Kladnja. Tu je, kako je kazao, našao mir i tišinu, a i prirodu voli. Sve što mu se događa, smatra, zapisano je kao sudbina. Tvrdi da se ne boji nikoga i ističe da su mu saborci najveća podrška.

“Bilo je od mene i boljih boraca. Mnogi su, nažalost, poginuli. Nema gdje nisam bio i šta nisam proživio. Sudski procesi su samo dokaz kroz šta su sve Bošnjaci prošli u ratu i tako je zapisano da se to na mojim suđenjima dokazuje”, zaključio je Orić.