Pamćenje zla – borba protiv zaboravljenih stratišta

Tokom protekle tri godine Amer Delić, Dalmir Mišković, Čedomir Glavaš i Tamara Zrnović postavljali su spomen obilježja na neoznačenim lokacijama ratnih stradanja širom BiH pokušavajući poslati poruku da svaka žrtva zaslužuje poštovanje.

Oni tvrde da odavanje počasti na Balkanu još uvijek ovisi od političke volje, jer se ljudi sjećaju svojih žrtava, ali ne i žrtava iz drugih naroda, čije patnje ignorišu, zaboravljaju, pa čak i demantuju.

“Obilježavanje neoznačenih lokacija stradanja ima za cilj da ukaže na postojanje takvih mjesta i da nekako podstakne propitivanje o ratnoj prošlosti,” kazala je Tamara Zrnović.

Ona tvrdi kako mnoga takva mjesta ostaju neobilježena zato što su oni koji su stradali na tim lokacijama tokom rata bili etnička manjina u područjima gdje su živjeli.

“Stoga nije poželjno javno izjaviti da su bivše komšije ili neki drugi ljudi koji su tu ranije živjeli bili prisilno zatvarani, ubijani, mučeni ili tjerani na izvođenje prisilnih radova, a kamoli da se podižu spomenici koji bi ljude podsjećali na sve to,” kaže ona.

Pokušaji udruženja žrtava da postave spomen obilježja na nekim lokacijama bili su blokirani od strane većinskih naroda u pokušaju da se demantuje da su tu počinjeni ratni zločini. Ponekad, kako objašnjava Zrnović, problem leži u činjenici da su mjesta gdje su ljudi zatvarani, mučeni i ubijani bili javne ustanove, kao na primjer škole.

“Tokom rata škole, obdaništa, domovi kulture, policijske stanice, hoteli i kasarne korišteni su kao mjesta zatočenja, a sa krajem rata tim objektima je vraćena njihova namjena,” kazala je ona.

Ona dodaje da su, međutim, neka od tih mjesta obilježena ukoliko je to bilo prihvatljivo za većinski narod na području gdje se nalaze.

“Postoje primjeri opštinskih zgrada i škola sa spomen pločama,” kaže ona.

Komemoracije i ratne godišnjice se u regionu često koriste u političke svrhe. Godišnjicu operacije Hrvatske vojske iz 1995. godine, pod nazivom “Oluja“, vlasti u Zagrebu svake godine obilježavaju kao nacionalni trijumf, dok je vlasti u Beogradu oplakuju zbog mnogih Srba koji su pobjegli ili bili ubijeni tokom te operacije.

‘Stotine neoznačenih lokacija’

Zrnović i njeno troje kolega smislilo je kampanju pod nazivom “Neoznačena mjesta stradanja“ na treningu koji je 2014. godine organizovao Centar za nenasilnu akciju iz Sarajeva.

Od tada su postavili obilježja na lokacijama zločina počinjenih tokom rata u Višegradu, Bugojnu, Hadžićima, Zvorniku, Kladuši, Cazinu, Drvaru, Livnu, Brčkom, Bratuncu i mnogim drugim mjestima.

Prema riječima Zrnovićeve, postoji vjerovatno na stotine neoznačenih lokacija stradanja širom BiH, a ne postoji skoro nijedno naselje bez lokacija koje bi trebalo obilježiti.

“Pri odabiru lokacija i gradova koje posjećujemo, vodimo se prvenstveno našim znanjem o događanjima tokom rata, porukama koje dobijamo od građana o mnogim lokalitetima, a isto tako i pozivima od udruženja žrtava koji žele s nama sarađivati i daju nam podršku za ovu aktivnost, kao i drugostepenim presudama nadležnih sudova,” objašnjava ona.

Kada poduzmu neku aktivnost, ovo četvoro aktivista obilježi između sedam i deset lokacija u područjima koja posjete tokom četvorodnevnog perioda.

Kada obilježavaju neku lokaciju, oni postave znak s natpisom: “Neoznačeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu tokom proteklog rata ljudi su podvrgnuti nehumanim djelima. Nedozvoljavajući da se ti događaji zaborave, izražavamo solidarnost sa svim žrtvama, kako se to ne bi nikada više nikome ponovilo”.

Međutim, oni se rijetko vraćaju na mjesta koja su obilježili. Zrnović tvrdi da je to iz sigurnosnih razloga.

“U mnogim slučajevima imamo strah od vraćanja na označene lokacije, pošto lokalno stanovništvo gleda na ovu vrstu suočavanja s prošlošću kao na opasnost za njih,” objašnjava ona.

Ona dodaje da su aktivisti primali prijetnje preko društvenih mreža.

Nije poznato koliko je lokacija na kojima su ljudi bili zatvarani i zlostavljani tokom ratova devedesetih godina prošlog stoljeća ostalo neoznačeno.

Prema riječima Zrnovićeve, jedna od njih je i ratni logor Stajićevo blizu srbijanskog grada Zrenjanina, a to je jedan od pet takvih logora u Srbiji gdje su uglavnom zatvarani Hrvati.

Bivši zatvorenici iz tog logora pokušali su u nekoliko navrata da organizuju komemorativni skup u Stajićevu na godišnjicu početka rata, ali su u tome spriječeni strahom od mogućeg nasilja.

Na pitanje da li će društva u regionu ikada biti spremna da prihvate stradanja ‘drugih’, Zrnović tvrdi da empatija ostaje izazov za nacionalistički narativ.

“Doći će bolji dani kada shvatimo da procesi suočavanja sa prošlošću ne predstavljaju prijetnju našim zajednicama,” kazala je ona.