Obezvrijeđena ukradena umjetnička djela

Istražuje se krađa više od 500 umjetnina, ali stručnjaci smatraju da to ide sporo zbog nestručnosti kadra.

Safet Zec, jedan od najistaknutijih likovnih umjetnika u historiji BiH, nije bio pošteđen ratne krađe. Nestao mu je jedan čitav grafički opus iz ateljea u Počitelju, što ga i danas jako boli.

Krađa nije zaobišla ni druge umjetnike, a nestajala su i remek-djela svjetski priznatih umjetnika, kao i pravoslavne ikone iz galerija i drugih objekata. Ukradena djela prodavana su na pijacama ili su završavala u drugim državama. Cijene, kako smatraju stručnjaci, bile su male a djela obezvrijeđena.

Krađa umjetnina nastavljena je u postratnom periodu. Nestajala su djela Ismeta Mujezinovića, Marija Mikulića i drugih umjetnika. Iz Međunarodne galerije portreta u Tuzli nestalo je više od 40 umjetnina.

S ciljem pronalaska umjetnina i prekidanja lanca crnog tržišta, u Tuzli je osnovan Centar protiv krijumčarenja umjetninama. Do sada je na listi 109 djela nestalih iz Međunarodne galerije portreta u Tuzli, Umjetničke galerije BiH i privatne kolekcije porodice Mulabdić.

Mišljenja stručnjaka su podijeljena kada je riječ o vrijednosti ukradenih umjetnina jer neki smatraju da njihova tržišna vrijednost ne postoji, dok drugi ističu da nema stručnog kadra koji bi to utvrdio. U BiH nema dovoljno stručnog kadra ni kada su u pitanju istražni procesi u vezi s ovim krivičnim djelima, čega je pokazatelj i jako mali broj sudskih presuda.

Djela po sto maraka

Zaštita umjetnina u vihoru rata, u Počitelju, Travniku, Mostaru i Sarajevu, bila je zadatak Štaba za zaštitu dobara kulture. Riječ je o organizovanoj grupi koja je imala najbolji informativno-tehnički centar. Rukovodilac je bio Josip Pejaković. On kaže da nisu imali “podršku tadašnjih vlasti”, ali da je 90 posto umjetnina iz ateljea sarajevskih slikara bilo zaštićeno.

Kada je gorjela sarajevska Vijećnica, napominje Pejaković, “spašavali su staru periodiku”, što je bila tada najznačajnija zbirka.

“Od početka sam bio pod strašnim pritiskom politike jer mnogima nije bilo drago što to radim. Dao sam ostavku 1994. godine”, kaže Pejaković, dodajući da su mu neki govorili, kad su saznali šta je radio, da su “više krali iz stanova videorekordere i televizore nego što su gledali po zidovima”.

Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH, kaže da je 1992. nestalo 48 pravoslavnih ikona, dva remek-djela Ferdinanda Hodlera i jedan iluminirani rukopis. Procjene su, kako pojašnjava, da su to uradili neki tadašnji uposlenici galerije.

Stručnjaci napominju da su se Mujezinovićeva djela mogla u Beogradu kupiti za sto maraka ili djela drugih umjetnika, naprimjer, za vreću brašna.

Kolika je vrijednost nestalih umjetnina teško je utvrditi jer se neka nalaze na listama nacionalnih dobara BiH.

“Ta djela koja su nestala nemaju tržišnu vrijednost. Nisu djela za prodaju i jako je teško tu procjenu imati. Ona su jednostavno okarakterisana kao nacionalno blago i tako se tretiraju”, kaže Krsmanović.

Pejaković naglašava da je “ovo toliko primitivna sredina da se uopšte ne zna šta je bitno. Taj svijet koji je to radio u ratu, radio je da to naloži”.

S druge strane, Zec pojašnjava da je krađa umjetnina u ratu vjekovni mehanizam. “Kada se zaposjeda prostor kao što je Počitelj, prvo ulaze glavni, među kojima je uvijek neko ko zna šta vrijedi. Pokupe se stvari u prvoj liniji, poslije dolazi druga garnitura, i tako dalje”, ističe Zec.

U postratnom periodu pokraden je atelje Marija Mikulića, ali i drugih bosanskohercegovačkih umjetnika.

“I dalje se traga za određenim djelima, s tim da se za neka ne može utvrditi da li su nestala u periodu do 1991. ili od 1991. do 2010. godine”, kaže Dženan Jusufović, direktor Međunarodne galerije portreta Tuzla.

Neke slike Marija Mikulića vraćene su porodici, ali istraga nije otkrila počinioce krađe.

“Po spisku koji smo imali, ukradeno ih je između 80 i 90. Policija je to popisala i rečeno nam je da ih nikada nećemo naći. A slike su prodavane na Baščaršiji, u nekakvoj maloj galeriji, pa čak i na autopijaci”, kaže Nada Mikulić, Marijeva supruga.

Neophodna edukacija

Slike Mersada Berbera također su nestajale. Jasmin Kulenović je priznao da je sudjelovao u krađi tri Berberove slike, čija je vrijednost, po optužnici, procijenjena na 200.000 maraka. Kulenović je osuđen na dvije godine zatvora. Osuđen je i Alen Tomašić na deset mjeseci zatvora za krađu umjetnina iz Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu.

Brojna značajna djela nestala su iz kolekcije Likovne kolonije u Čapljini. Jozo Pehar, tadašnji načelnik Čapljine, koji je u međuvremenu preminuo, nakon miniranja džamije, gdje su bila sačuvana djela, izvukao je slike kako ne bi izgorjele, i deponovao ih na sigurno.

“Nakon rata, kad smo ih trebali vratiti, obijen je magacin. Nestalo je oko 200 slika Safeta Zeca, Mersada Berbera, Seida Hasanefendića. Nestala je i zapaljena kompletna dokumentacija kada je minirana džamija. To su neprocjenjivo vrijedna djela”, kaže Denis Jeina, sekretar Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH).

Na Interpolovoj stranici za Bosnu i Hercegovinu stoji podatak da se traga za samo 14 umjetnina iako je, prema toj agenciji, BiH visoko na listi zemalja jugoistočne Evrope na čijem području se na svjetskom nivou realizira 6,3 posto ilegalne trgovine umjetninama.

U bazi Centra protiv krijumčarenja umjetninama nalaze se podaci o 109 djela za koja su, prema Jusufoviću, podnesene krivične prijave.

Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva Tuzlanskog kantona, kaže da prilikom istraga nailaze na problem jer nemaju dovoljno stručnih lica, odnosno vještaka koji bi vršili analizu i procjenu umjetničkih djela, odnosno njihove vrijednosti.

“To stvara i problem istražiteljima, a naročito tužiocima koji moraju obezbijediti takve dokaze i prezentirati ih na sudu”, dodaje Arnautović.

Iz tog razloga sve češće se organiziraju edukacije za sudije i tužioce kako bi procesuirali djela krađe umjetnina kako u ratnom, tako i u postratnom periodu.